“Nisam samo čistačica!” – Moja borba za poštovanje i vlastite snove u braku s Markom
“Opet nisi obrisala prašinu s police iznad televizora!” Markov glas odjeknuo je kroz dnevni boravak, dok sam još uvijek držala krpu u ruci, znojna i umorna nakon cjelodnevnog spremanja. Pogledala sam ga, ali on je već bio zaokupljen svojim mobitelom, kao da sam ja samo još jedan komad namještaja koji treba održavati. U tom trenutku, nešto u meni je puklo.
“Marko, zar ti stvarno misliš da sam ja ovdje samo da čistim za tobom?” izletjelo mi je, glas mi je zadrhtao, ali nisam ga mogla više zadržati u sebi.
On je podigao obrve, iznenađen mojom reakcijom. “Ma daj, Jasmina, nemoj sad dramiti. Znaš da ja radim cijeli dan, a ti si doma. Šta ti je teško malo pospremiti?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. Godinama sam šutjela, gutala uvrede i prešućivala svoje želje. Sve zbog mira u kući, zbog djece, zbog onog famoznog “šta će reći ljudi”. Ali više nisam mogla.
Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. Bila sam puna snova – željela sam biti učiteljica, putovati, pisati knjige. Marko je tada bio šarmantan, pun podrške i obećanja. Onda su došla djeca, preselili smo se u Zagreb zbog njegovog posla i moj svijet se sveo na pelene, lonce i beskrajno čišćenje.
Moja prijateljica Sanja često mi je govorila: “Jasmina, moraš misliti i na sebe. Nisi ti samo supruga i majka.” Ali kako? Kad god bih pokušala razgovarati s Markom o svojim željama – da upišem tečaj engleskog ili se vratim pisanju – on bi odmahnuo rukom: “Ma pusti to sad, vidiš da nemaš vremena ni za osnovno.”
Jedne večeri, nakon što su djeca zaspala, sjela sam za kuhinjski stol i napisala pismo sama sebi. “Jasmina, nisi nevidljiva. Imaš pravo na svoje snove.” Suze su mi kapale po papiru, ali osjećala sam olakšanje. Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Markom ozbiljno.
“Marko, moramo razgovarati,” rekla sam dok je gledao utakmicu s Edinom na TV-u.
“Može li kasnije? Sad je penal!”
“Ne može kasnije! Ovo je važno!”
Okrenuo se prema meni s nervozom u očima. “Šta je sad?”
Duboko sam udahnula. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Sve što radim uzimaš zdravo za gotovo. Imam i ja svoje želje i snove. Želim upisati tečaj pisanja i možda pronaći posao.”
Nastala je tišina. Edin je zbunjeno gledao u nas dvoje.
“Jasmina, pa ko će onda s djecom? Ko će spremati? Znaš da ja radim do kasno…”
“I ja vrijedim nešto! Nisam samo čistačica!” povisila sam glas prvi put otkad smo zajedno.
Marko je šutio. Prvi put nije imao spreman odgovor.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Djeca su osjećala napetost, a ja sam bila rastrgana između krivnje i ponosa što sam napokon progovorila. Sanja me bodrila: “Samo izdrži! Ako sad popustiš, nikad nećeš dobiti ono što želiš.”
Jednog jutra Marko mi je ostavio poruku na stolu: “Razmislio sam o svemu. Ako ti to toliko znači, upiši taj tečaj. Pomoći ću oko djece koliko mogu.” Nisam mogla vjerovati svojim očima.
Upisala sam tečaj kreativnog pisanja u lokalnoj knjižnici. Prvi put nakon godina osjećala sam se živom. Upoznala sam druge žene sa sličnim pričama – Mirelu koja je godinama radila kao blagajnica i sanjala o vlastitoj radionici keramike, Lejlu koja je nakon razvoda upisala fakultet s 40 godina.
Počela sam pisati kratke priče o ženama koje su pronašle svoj glas usprkos svemu. Jednu od njih pročitala sam Marku jedne večeri:
“Znaš,” rekao je tiho kad sam završila, “nisam znao da se tako osjećaš. Možda sam bio sebičan…”
Pogledala sam ga i po prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.
Danas još uvijek nije sve savršeno. I dalje ima dana kad se osjećam nevidljivo ili kad Marko zaboravi zahvaliti na ručku. Ali sada znam da vrijedim više od onoga što radim za druge. Naučila sam reći “ne”, tražiti pomoć i boriti se za svoje snove.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas šuti zbog mira u kući? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže: “Nisam samo čistačica!”