Kad je Lejla Bacila Ćevape: Prijateljstvo na Kocki
“Šta ti to radiš, Lejla?!” povikala sam, dok su ćevapi letjeli s roštilja pravo u travu. Miris dima i začina još je visio u zraku, a svi su gosti zanijemili. Moja mama, koja je satima mijesila meso i pripremala salate, gledala je Lejlu širom otvorenih očiju. Moj brat Dino, uvijek spreman na šalu, ovaj put nije imao nijednu na jeziku. Samo tišina, napeta kao struna.
Lejla se tresla od bijesa. “Ne mogu više gledati kako ubijate životinje zbog pet minuta užitka! Zar vam ništa nije sveto?” Njene riječi odzvanjale su dvorištem. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i ljutnje. Svi su gledali u mene, kao da sam ja kriva što je moj najbolji prijatelj odlučio napraviti scenu na mom rođendanu.
Lejlu znam još iz osnovne škole. Dijelile smo sendviče na velikom odmoru, zajedno plakale zbog prvih ljubavi i smijale se do suza na ekskurzijama. Ali otkad je prije par mjeseci postala vegetarijanka, nešto se promijenilo. Počela je sve češće držati predavanja o tome kako je meso štetno, kako patimo životinje i uništavamo planetu. Trudila sam se razumjeti je, čak sam joj na današnjem roštilju posebno pripremila povrtne ražnjiće i falafel. Ali očito to nije bilo dovoljno.
“Lejla, mogla si mi samo reći da ti smeta miris mesa ili da ne želiš biti tu dok pečemo. Nisi morala ovo napraviti pred svima,” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali ruke su mi drhtale.
Ona me pogledala suznih očiju. “Ti ne razumiješ! Niko me ne shvata ozbiljno. Svi mislite da sam luda jer želim nešto promijeniti.”
Moj tata, koji inače ne voli ulaziti u ženske rasprave, polako je prišao i tiho rekao: “Djevojke, hajde da sjednemo i razgovaramo kao ljudi. Ovo nije način.”
Ali Lejla je već uzimala torbu i odlazila prema kapiji. “Ne mogu više biti dio ovoga!” viknula je i zalupila vratima dvorišta.
Gosti su počeli šaptati među sobom. Moja tetka Sanja odmah je počela komentirati: “Eto ti te moderne djece! Prvo vegani, pa onda ko zna šta još…”
Osjećala sam se izdano i posramljeno. Nisam znala jesam li više ljuta na Lejlu ili na sebe što nisam bolje predvidjela ovakav ishod. Cijelu noć nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: Lejla koja baca ćevape, mama koja briše ruke o kecelju i gleda me kao da sam joj slomila srce, Dino koji pokušava popraviti atmosferu glupim vicevima.
Sutradan sam joj poslala poruku: “Lejla, možemo li razgovarati? Ne želim da ovako završi naše prijateljstvo.” Nije odgovorila.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala prazninu. Na poslu sam bila odsutna, kod kuće nervozna. Mama me stalno pitala šta nije u redu, ali nisam imala snage pričati o tome. Dino mi je jednom rekao: “Ma pusti je, proći će je to. Samo faza.” Ali ja sam znala da nije tako jednostavno.
Jedne večeri, dok sam šetala uz Miljacku, ugledala sam Lejlu kako sjedi sama na klupi. Prišla sam joj polako.
“Hej,” rekla sam tiho.
Pogledala me umorno. “Zdravo.”
Sjele smo u tišini nekoliko minuta. Onda sam skupila hrabrost: “Znaš… povrijedilo me ono što si napravila. Ne zato što si vegetarijanka, nego zato što nisi poštovala mene i moju porodicu. Mogli smo razgovarati o svemu, ali ti si izabrala scenu pred svima.”
Lejla je spustila pogled. “Znam… Nisam htjela tebe povrijediti. Samo… osjećam se usamljeno u svemu ovome. Svi me ismijavaju ili ignoriraju kad pričam o tome što mi je važno. Tvoj rođendan mi je bio previše – svi su slavili meso kao da ništa drugo ne postoji… Pukla sam.”
Osjetila sam kako mi knedla stoji u grlu. “Mogla si mi reći da ti je teško… Ja bih te podržala koliko mogu, ali ne mogu natjerati cijelu porodicu da promijeni navike preko noći.”
Lejla je klimnula glavom kroz suze. “Znam… Oprosti mi, molim te.”
Zagrlile smo se dugo i nijedna nije ništa govorila.
Nakon toga stvari nisu bile iste kao prije. Viđale smo se rjeđe, ali kad bismo se srele, trudile smo se slušati jedna drugu bez osuđivanja. Moja porodica još uvijek prepričava tu scenu s ćevapima na svakom okupljanju – nekad kroz šalu, nekad s dozom gorčine.
Ponekad se pitam: Je li moguće istinski razumjeti nekoga ko bira drugačiji put? Gdje završava tolerancija, a počinje izdaja vlastitih vrijednosti? Šta biste vi uradili na mom mjestu?