Prodajem stan, ali kćeri ne pomažem – Jesam li sebična ili pravedna?
“Mama, kako možeš to napraviti? Kako možeš prodati stan, a meni ništa ne ostaviti?” – vrišti Iva, moja kćer, dok joj suze klize niz lice. Stojim naslonjena na dovratak, ruke mi drhte, ali glas mi je čvrst: “Iva, odrasla si žena. Imaš svoj život, svoju obitelj. Vrijeme je da mislim i na sebe.”
Vani je vruće, sunce prži asfalt ispod prozora mog malog stana na Trešnjevci. Gledam kroz zavjesu djecu kako se igraju na igralištu, a u meni se lome osjećaji – ljubav prema kćeri i umor od svega što sam prošla. Prije tjedan dana donijela sam odluku: prodajem stan i selim se u dom za starije. Ne mogu više sama. Godine su me stigle, a zdravlje mi nije kao prije. Iva očekuje da joj ostavim novac od prodaje, ali ja sam odlučila drugačije.
Sjedim za kuhinjskim stolom i vrtim šalicu kave među dlanovima. Sjećanja naviru – kako sam sama odgajala Ivu nakon što nas je njen otac, Dario, ostavio zbog druge žene. Radila sam dva posla da joj osiguram sve što joj treba. Nikad nije bilo lako, ali nikad joj ništa nije falilo. Sad ima 35 godina, muža i dvoje djece. Ali stalno traži još – još pomoći, još novca, još žrtve s moje strane.
“Mama, znaš da nam nije lako. Ivan je izgubio posao, a krediti nas guše. Zar ti nije stalo do unuka?” – nastavlja Iva, glas joj puca od bijesa i tuge.
“Stalo mi je, Iva. Ali stalo mi je i do sebe. Cijeli život sam sve davala tebi. Sad želim malo mira. U domu ću imati društvo, brigu, toplu sobu. Ne želim više biti teret nikome – ni tebi, ni sebi,” odgovaram tiho.
Iva ustaje naglo, stolica zaskripi po pločicama. “Znaš što? Uvijek si bila sebična! Nikad nisi mislila na mene!” Vikne i zalupi vratima.
Ostajem sama u tišini koja para uši. Suze mi naviru same od sebe. Jesam li stvarno sebična? Ili sam samo umorna? Sjećam se dana kad sam Ivu vodila u školu po kiši jer nismo imali za tramvajsku kartu. Sjećam se kako sam štedjela na sebi da bi ona imala novu jaknu za zimu. Sjećam se njezinih prvih koraka, prvih razočaranja, prvih ljubavi.
Ali sjećam se i kako je zadnjih godina sve češće dolazila samo kad joj nešto treba – čuvanje djece, posudba novca, pomoć oko papirologije. Nikad nije pitala kako sam ja. Nikad nije sjela sa mnom popiti kavu bez žurbe.
Prošlog Božića sjedila sam sama za stolom dok su oni slavili kod Ivanovih roditelja. Poslala mi je poruku: “Sretan Božić! Vidimo se kad stignemo.” Nisam im zamjerila – navikla sam na samoću.
Ali sad kad sam odlučila nešto napraviti za sebe, osjećam se kao najgora majka na svijetu.
Zovem svoju sestru Mariju u Mostar. “Marija, prodajem stan i idem u dom. Iva je bijesna na mene. Kaže da sam sebična.”
Marija šuti nekoliko trenutaka pa kaže: “Seko, cijeli život si sve davala za nju. Vrijeme je da misliš na sebe. Djeca moraju naučiti biti samostalna. Ako joj sad opet popustiš, nikad neće odrasti.”
Te riječi mi odzvanjaju u glavi dok pakiram stare fotografije u kutiju. Pronalazim sliku na kojoj smo Iva i ja na moru u Makarskoj – ona ima pet godina i smije se do ušiju dok gradi kule od pijeska. Srce mi se stegne.
Nekoliko dana kasnije dolazi moj brat Ante iz Zadra pomoći mi oko papirologije za prodaju stana.
“Znaš, sestrice,” kaže dok potpisujem papire kod javnog bilježnika, “nije lako pustiti djecu da sami plivaju. Ali ako ih stalno držiš za ruku, nikad neće naučiti plivati bez tebe.”
Navečer sjedim sama u praznom stanu. Sve je spakirano – knjige, suđe, uspomene. Gledam kroz prozor kako pada mrak nad gradom i pitam se hoće li mi Iva ikad oprostiti.
Dan prije selidbe dolazi Iva s unucima. Djevojčica Lara me grli: “Bako, hoćeš li nas zaboraviti kad odeš?”
“Nikad vas ne bih mogla zaboraviti,” kažem i poljubim je u kosu.
Iva stoji po strani, oči su joj crvene od plača.
“Mama… možda sam bila prestroga prema tebi,” šapne tiho.
“Iva… nisam ovo napravila protiv tebe nego za sebe. Želim da znaš da te volim više od svega, ali vrijeme je da ti budeš odrasla žena. Ja ću uvijek biti tu kad me trebaš – ali ne mogu više biti tvoj bankomat ni dadilja na poziv,” kažem iskreno.
Odlazim iz stana s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. U domu me dočekuju nasmijana lica drugih starijih ljudi – neki su tu jer ih djeca nisu htjela primiti kući, neki jer su sami odlučili doći kao ja.
Svaku večer prije spavanja gledam slike svoje obitelji i pitam se: Jesam li pogriješila? Jesam li loša majka jer nisam žrtvovala posljednje što imam za svoju kćer? Ili sam napokon napravila nešto ispravno – za sebe?
Što vi mislite – gdje prestaje roditeljska dužnost i počinje pravo na vlastiti mir? Je li ljubav prema djeci uvijek žrtva ili ponekad treba reći: dosta je?