Ispod kože: Priča o Emiru i snazi nepoznatih ruku

“Gle ga, opet je došao s onim starim patikama!” – začuo sam glas iza leđa dok sam ulazio u razred. Srce mi je preskočilo. Nisam se ni okrenuo, znao sam da je to Dino, vođa razredne ekipe koja me svakodnevno zadirkivala. “Emire, jesi li ti ikad čuo za šampon?” – nastavila je Lejla, smijući se tako glasno da su joj se pridružili i ostali. Osjetio sam kako mi lice gori, a ruke mi se tresu dok sam pokušavao pronaći svoje mjesto u zadnjoj klupi.

Nisam imao snage pogledati učiteljicu Mirjanu u oči kad je ušla. Znao sam da ona vidi što se događa, ali nikada nije ništa rekla. Možda je mislila da će sve proći samo od sebe. Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je isti – pogledi puni prezira, šaputanja iza leđa, podmetanja noge na hodniku, pa čak i poruke na papirićima: “Ružan si!”, “Nitko te ne voli!”.

Kod kuće nije bilo bolje. Mama je radila dvije smjene u tekstilnoj tvornici, a tata je bio nezaposlen već mjesecima. U stanu od 45 kvadrata nas petoro – ja, brat Adnan, sestra Amina i roditelji – stalno smo se sudarali jedni o druge. “Emire, zašto si opet tužan?” – pitala bi me mama dok bi kuhala grah na starom štednjaku. “Ništa, mama, samo sam umoran od škole,” slagao bih, gutajući suze.

Jednog dana, kad više nisam mogao izdržati, pobjegao sam iz škole prije zadnjeg sata. Sjeo sam na klupu u parku ispod stare lipe i pustio suze da teku. Bio sam siguran da nikome nije stalo do mene. Tada mi je prišao stariji čovjek s kapom na glavi i toplim osmijehom. “Mali, jesi li dobro?” pitao je tiho. Slegnuo sam ramenima i obrisao lice rukavom. “Znaš,” nastavio je, “i ja sam bio meta kad sam bio tvojih godina. Zbog toga što sam mucao. Ali znaš što? Pravi ljudi vide dalje od onoga što je izvana.” Pogledao me ravno u oči i pružio mi bombon iz džepa.

Nisam znao što reći. Samo sam kimnuo glavom i zahvalio mu se. Taj susret mi je dao snagu da izdržim još jedan dan. Sljedećih tjedana počeo sam primjećivati male znakove dobrote oko sebe – prodavačica u pekari uvijek bi mi ostavila topli kiflić sa strane; susjeda Azra iz trećeg kata pitala me treba li mi pomoć s matematikom; čak me i vozač tramvaja jednom pustio da se vozim bez karte kad sam izgubio novčanik.

Ali škola je ostala pakao. Dino i ekipa nisu posustajali. Jednog dana gurnuli su me niz stepenice dok su svi gledali. Pao sam i razbio koljeno, krv mi je natopila hlače. Učiteljica Mirjana konačno je reagirala: “Dosta! Svi u zbornicu!” viknula je. Prvi put osjetio sam da netko stoji na mojoj strani.

Roditelji su pozvani u školu. Mama je plakala pred pedagogicom, a tata je šutio i stiskao šake od bijesa. Dino je dobio ukor pred cijelim razredom, ali ja sam znao da to neće promijeniti sve preko noći.

Nakon tog incidenta, počeo sam se povlačiti još više u sebe. Nisam više želio ni izlaziti vani ni igrati nogomet s Adnanom. Amina me pokušavala nasmijati svojim crtežima, ali ja sam bio kao sjena.

Jedne večeri, dok sam sjedio na prozoru i gledao svjetla Sarajeva kako trepere, mama mi je sjela pored mene. “Emire, znam da ti je teško. Ali moraš znati da vrijediš više nego što misliš. Ljudi koji te povrijede nisu vrijedni tvojih suza.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počeo sam pisati pjesme o svemu što osjećam – o boli, o nadi, o tome kako želim biti prihvaćen. Jednu od tih pjesama pročitala je učiteljica Mirjana kad sam slučajno zaboravio bilježnicu na stolu.

Sutradan me pozvala pred razred: “Emir nam ima nešto za pročitati.” Srce mi je tuklo kao ludo, ali pročitao sam pjesmu do kraja. Kad sam podigao pogled, vidio sam da Lejla plače, a Dino gleda u pod.

Nakon toga nešto se promijenilo. Nisu me više zadirkivali kao prije. Neki su mi čak počeli prilaziti i razgovarati sa mnom o stvarima koje volim – stripovima, biciklima, glazbi.

Najveća promjena dogodila se kad sam upoznao Tarika, novog učenika iz Mostara. Bio je drukčiji – nije mario za tuđe mišljenje i uvijek se smijao glasno i iskreno. Postali smo nerazdvojni.

Danas imam 17 godina i još uvijek nosim ožiljke iz tog perioda, ali više se ne sramim sebe. Naučio sam da prava ljepota dolazi iznutra i da ponekad potpuni stranci mogu biti naši najveći saveznici.

Ponekad se pitam: koliko nas još hoda ovim ulicama noseći nevidljive rane? I koliko bi nam svijet bio ljepši kad bismo češće pružili ruku umjesto da sudimo?