Između tišine i istine: Moja priča odrastanja bez oca u Sarajevu

“Zašto on nikad ne dođe?” pitala sam mamu dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako snijeg prekriva dvorište naše zgrade na Grbavici. Mama je šutjela, stisnutih usana, a nana je samo uzdahnula i nastavila mijesiti tijesto za pitu. Imala sam sedam godina i već sam znala da su neka pitanja zabranjena, ali nisam mogla izdržati tu tišinu koja je svaku večeru činila težom.

Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno mirisom pečenih paprika, zvukom stare peći koja pucketa i pogledima koje su mama i nana razmjenjivale kad god bi neko spomenuo riječ “otac”. U školi su me djeca zadirkivala: “Gdje ti je babo? Zašto te nikad ne dođe pokupiti?”. Nisam znala šta da kažem. Nekad bih slagala da je na putu, nekad bih samo slegnula ramenima i pobjegla u toalet da sakrijem suze.

Mama je radila dva posla – danju kao čistačica u općini, noću bi šila zavjese za komšije. Nana je prodavala domaće kolače na pijaci. Novca nikad nije bilo dovoljno. Sjećam se zime kad smo grijale samo jednu sobu, a ja sam se budila s promrzlim prstima i sanjala o toplim čarapama koje su imale druge djevojčice iz razreda.

Jedne večeri, dok sam učila lektiru, začula sam mamu kako tiho plače u kuhinji. Pridružila sam joj se, sjela za sto i pitala: “Jel’ on zna za mene?” Pogledala me kao da sam joj zabila nož u srce. “Zna, Amra. Zna, ali ima drugu porodicu. Tamo su mu djeca, žena… Mi smo ostale same jer je tako lakše bilo svima osim nama.”

Nisam znala šta da osjećam – tugu, bijes ili sram. Počela sam mrziti svoje ime jer me podsjećalo na njega. Počela sam mrziti tišinu koja je svaki razgovor o njemu prekidala prije nego što bi i počeo.

Godine su prolazile. Mama je postajala sve umornija, a nana sve slabija. Ja sam rasla, ali osjećaj praznine nije nestajao. Prijateljice su pričale o očevima koji ih voze na more, kupuju im poklone ili ih grde zbog loših ocjena. Ja sam imala samo sliku iz lične karte koju sam jednom pronašla među maminih stvarima – crno-bijelu, izblijedjelu, s očima koje su mi bile potpuno strane.

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj kod Vijećnice, prišla mi je žena koju nikad prije nisam vidjela. “Ti si Amra, zar ne?” upitala je tiho. Kimnula sam glavom, zbunjena. “Ja sam Azra… tvoja polusestra.” Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. “On… naš otac… umro je prošle sedmice. Htjela sam da znaš. I da znaš da nisi sama.”

Nisam znala šta da kažem. U meni se sve lomilo – godinama sam sanjala da ga upoznam, da ga pitam zašto nas je ostavio, a sada je bilo kasno. Azra mi je pružila malu kutiju: “Ostavio ti je ovo.”

U kutiji je bila narukvica od drveta i pismo napisano drhtavim rukopisom: “Draga Amra, oprosti mi što nisam bio tu. Bio sam slab čovjek. Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti. Voli te tvoj otac.” Suze su mi kapale po papiru dok sam čitala te riječi koje sam toliko dugo čekala.

Vratila sam se kući i ispričala sve mami i nani. Mama je plakala cijelu noć, a nana je samo šutjela i gledala kroz prozor kao da traži odgovore među svjetlima grada.

Dani su prolazili, ali osjećaj praznine nije nestajao. Ponekad bih nosila narukvicu i zamišljala kako bi bilo da smo bili prava porodica – da smo zajedno išli na izlete na Bjelašnicu ili slavili Bajram kao svi drugi. Ali život nam nije dao tu priliku.

Godinama kasnije, kad sam već imala svoju djecu, shvatila sam koliko boli kad ne možeš odgovoriti na pitanja koja te muče cijeli život. Gledala sam svog sina kako crta porodicu i uvijek dodaje tatu pored mene – kao da želi popraviti ono što meni nije bilo dano.

Ponekad se pitam: Da li je moguće oprostiti nekome koga nikada nisi upoznao? Da li šutnja zaista štiti ili nas samo još više povrijedi? Možda će neko od vas imati odgovor.