Kad istina boli: Borba oca za sina u hrvatskoj školi

“Gospodine Perić, vaš sin je pao u nesvijest na satu. Morate odmah doći.” Glas pedagoginje bio je hladan, gotovo mehaničan, kao da mi javlja da je Ivan zaboravio knjige, a ne da leži negdje bespomoćan. U tom trenutku, svijet mi se srušio. Skočio sam iz ureda, ostavljajući kolege i papire, i jurio prema školi, dok su mi kroz glavu prolazile najgore misli.

Kad sam stigao, Ivan je već bio pri svijesti, ali blijed kao zid. Liječnica iz Hitne stajala je pokraj njega i nešto šaptala učiteljici. “Što se dogodilo?” pitao sam, glas mi je drhtao. “Nije ništa strašno, vjerojatno stres ili preskočen doručak,” rekla je učiteljica Marija, gledajući u pod. Ali ja sam znao da nije tako jednostavno. Ivan nikad nije bio slab ili bolestan dječak.

“Tata, boli me glava… opet,” šapnuo je Ivan dok sam ga grlio. Pogledao sam ga i znao – ovo nije prvi put. Samo što mi nikad nije rekao.

Nakon tog dana sve se promijenilo. Počeo sam češće razgovarati s Ivanom, ali on je bio zatvoreniji nego ikad. “Sve je u redu, tata,” ponavljao bi, ali ja sam vidio kako mu ruke drhte kad piše zadaću i kako noću ne može zaspati.

Moja supruga Ana bila je zabrinuta, ali i ona je vjerovala školi: “Možda stvarno pretjeruješ. Djeca danas imaju puno stresa.” Ali meni nešto nije dalo mira. Počeo sam istraživati – razgovarao sam s drugim roditeljima, pitao ih jesu li njihova djeca imala slične probleme. Neki su šutjeli, neki su klimali glavom, ali nitko nije htio otvoreno govoriti.

Jedne večeri, dok smo večerali, Ivan je iznenada zaplakao. “Tata, ne mogu više… Učiteljica viče na mene pred svima kad ne znam odgovor. Djeca mi se smiju. Ne želim više ići u školu!” Ana je zanijemila, a meni su oči zasuzile. Nisam znao što reći.

Sutradan sam otišao u školu razgovarati s ravnateljicom. “Gospodine Perić, važno je da djeca nauče nositi se sa stresom. Učitelji rade najbolje što mogu,” rekla je ravnateljica Vesna, gledajući me preko naočala. “Ali moje dijete pati!” povisio sam glas. “Ne možete ignorirati što se događa!”

Nakon tog razgovora počeo sam primjećivati promjene – ne kod Ivana, nego kod učitelja. Marija me više nije pozdravljala na hodniku. Ivan je dobivao lošije ocjene i sve češće ostajao bez prijatelja. Djeca su ga zadirkivala zbog nesvjestice: “Evo ga opet, slabić!”

Ana i ja smo odlučili odvesti Ivana psihologu. Dijagnoza: anksioznost zbog školskog pritiska i emocionalnog zlostavljanja od strane učiteljice i vršnjaka. Bio sam bijesan – kako je moguće da nitko ništa ne vidi? Da svi šute?

Pokušao sam razgovarati s drugim roditeljima na roditeljskom sastanku. “Ne želim probleme,” rekla mi je Sanja, majka Ivanovog najboljeg prijatelja. “Ako se zamjerimo učiteljici, tko zna što će biti s našom djecom.” Osjetio sam zid šutnje oko sebe.

Jedne večeri Ivan me pitao: “Tata, jesi li ti bio slab kad si bio mali?” Nisam znao što reći. Sjetio sam se svog djetinjstva u malom selu kod Livna – i mene su zadirkivali jer sam bio povučen. Ali tada su roditelji vjerovali učiteljima više nego djeci.

“Nisi slab, sine,” rekao sam mu tiho. “Samo si drugačiji i to nije loše.” Ali znao sam da riječi nisu dovoljne.

Počeo sam pisati pritužbe Ministarstvu obrazovanja, tražio sam pomoć od psihologa i medija. Nitko nije odgovarao. Jedan novinar iz lokalnih novina pristao je objaviti našu priču anonimno. Nakon toga su me neki roditelji počeli izbjegavati na ulici.

Ivan je sve više tonuo u sebe. Jednog dana rekao mi je: “Tata, ne želim više živjeti ovako.” Te riječi su me slomile. Odlučio sam – maknut ćemo ga iz te škole.

Preselili smo se u drugi grad kod Anine sestre Mirele u Rijeku. Nova škola, novi ljudi – Ivan se polako oporavljao, ali ožiljci su ostali. I dalje ima noćne more i strah od škole.

Danas često razmišljam: koliko još djece pati u tišini? Koliko nas roditelja šuti jer se boji sustava? Jesmo li mi krivi što dopuštamo da institucije budu važnije od naše djece?

Ponekad se pitam: Da ste vi bili na mom mjestu, biste li šutjeli ili borili se? Koliko daleko biste išli za svoje dijete?