Naši roditelji nas podržavaju drugačije: Priča o očekivanjima, ljubavi i pomirenju
“Opet su tvoji poslali novac za ratu kredita?” Dario je stajao na sredini dnevnog boravka, držeći mobitel u ruci. Glas mu je bio tih, ali u njemu sam osjetila gorčinu. “Moji ni ne znaju da kasnimo s ratom.”
Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći prave riječi. “Dario, znaš da moji roditelji nemaju… Oni pomažu kako mogu. Tata je jučer donio domaće kobasice i džem. Mama mi je poslala poruku da dođemo na ručak.”
On je slegnuo ramenima. “Nije isto, Ivana. Tvoji nikad nisu mogli kao moji. Znaš koliko bi nam značilo da nam samo jednom plate račun za struju ili nešto slično?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Uvijek ista priča – usporedbe, neizrečene zamjerke, osjećaj manje vrijednosti. “Znaš li koliko puta sam poželjela da moji mogu više? Da ti ne moram objašnjavati zašto ne šalju novac?”
Dario je šutio, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. U tom trenutku zazvonio je moj mobitel. Mama.
“Ivana, sine, jesi li dobro? Treba li vam nešto? Znaš da nemamo puno, ali možemo ti donijeti još zimnice ili pomoći oko djece ako treba. Tata je danas popravio bicikl od Leona.”
“Hvala, mama. Sve je u redu,” slagala sam, osjećajući kako mi suze naviru na oči.
Kad sam prekinula poziv, Dario je tiho rekao: “Znaš, ponekad zavidim tvojoj obitelji. Kod vas je uvijek toplo, svi ste zajedno. Kod mene… sve se svodi na novac. Tata šalje pare, ali nikad ne pita kako smo stvarno. Mama šalje poklone iz Njemačke, ali ne zna ni koji razred Sara ide.”
Sjeli smo jedno kraj drugoga na kauč. “Dario, tvoji su uvijek pomagali kako znaju i mogu. Moji isto. Samo… drugačije to izgleda.”
On je uzdahnuo. “Možda sam bio nepravedan prema tvojima. Znam da bi dali sve da mogu više. Samo… nekad mi fali ta sigurnost koju moji mogu pružiti.”
“A meni fali osjećaj da smo svi zajedno za stolom, kao kod mojih,” priznala sam.
Te večeri smo otišli kod mojih na večeru. Mama je napravila sarmu, tata otvorio domaće vino. Djeca su trčala po dvorištu s psom kojeg su moji spasili s ulice.
“Ivana, Dario, sjedite!” viknula je mama dok je donosila tanjure.
Tata se nasmijao: “Nema boljeg lijeka za brige od sarme i dobrog društva!”
Dario je gledao oko sebe – stare zavjese, izlizani stolnjak, ali i osmijehe na licima moje obitelji.
Kasnije te večeri, dok smo vozili kući, Dario je rekao: “Znaš što? Shvatio sam da podrška nije uvijek novac. Tvoji su uvijek tu kad treba nešto popraviti, pričuvati djecu ili nas samo saslušati. Moji… oni misle da se sve može riješiti novcem.”
“Svi daju ono što imaju,” rekla sam tiho.
Sljedeći vikend pozvali smo njegove roditelje na ručak kod nas. Vesna i Željko došli su s punim rukama poklona – nova igračka za Leona, parfem za mene, omotnica za Darija.
“Hvala vam,” rekla sam iskreno, ali osjetila sam distancu koju ni pokloni nisu mogli premostiti.
Za stolom je vladala tišina dok nije Sara upitala: “Bako, djede, hoćete li ostati igrati Čovječe ne ljuti se s nama?”
Vesna se nasmiješila nesigurno: “Možda drugi put, dušo. Moramo još do banke i trgovine prije zatvaranja.”
Kad su otišli, Dario je sjedio zamišljeno. “Možda bismo trebali češće zvati tvoje roditelje na druženje. Oni znaju uživati u malim stvarima. Moji… možda nikad neće shvatiti koliko nam znači njihovo vrijeme više od novca.”
Tjedni su prolazili i polako smo prestali uspoređivati naše roditelje. Počeli smo cijeniti ono što svatko daje – bilo to novac ili vrijeme, poklon ili zagrljaj.
Jednog dana Leon je donio crtež iz vrtića – nacrtao je cijelu našu obitelj za stolom kod bake i djeda u Bosni i napisao: “Moja porodica je najbolja jer smo uvijek zajedno.” Suze su mi navrle na oči.
Dario me zagrlio i šapnuo: “Možda nismo bogati kao moji roditelji, ali imamo nešto što se ne može kupiti – ljubav i zajedništvo.”
Ponekad se pitam – koliko nas još uvijek mjeri vrijednost roditeljske podrške kroz novac? I koliko često zaboravljamo da su najvažnije stvari one koje se ne mogu kupiti?