Glas na peronu: Priča o gubitku i nadi

“Zašto si otišao, Damire? Zašto baš ti?” šaptala sam sebi dok sam stajala na hladnom peronu željezničke stanice u Sarajevu. Kiša je padala sitno, uporno, kao da mi želi reći da ni ona ne zna stati kad jednom krene. Ljudi su prolazili pored mene, noseći svoje torbe, kišobrane i brige, a ja sam stajala ukopana, čekajući nešto što više nije moglo doći – njegov glas.

Damir je bio dispečer na ovoj stanici više od dvadeset godina. Njegov glas bio je prepoznatljiv svima: topao, smiren, uvijek s blagim osmijehom u tonu. “Vlak za Zagreb polazi s trećeg perona za pet minuta.” Sjećam se kako sam mu se znala smijati kad bi kod kuće, iz navike, najavljivao i kad ručak bude gotov. “Ručak za moju ženu polazi iz kuhinje za tri minute!” I onda bi me poljubio u čelo.

Sve se promijenilo prošle zime. Damir je otišao iznenada, srce nije izdržalo. Ostala sam sama u našem malom stanu u Grbavici, okružena njegovim stvarima i tišinom koja je boljela više od svega. Prvih mjeseci nisam izlazila iz kuće. Kćerka Lana dolazila je svaki dan, donosila mi juhu i pokušavala me natjerati da jedem. “Mama, moraš dalje. Tata to ne bi volio ovako.” Ali kako dalje kad ti je pola duše nestalo?

Jednog dana, nakon što sam satima gledala u Damirovu fotografiju, odlučila sam otići do stanice. Nisam znala što očekujem – možda samo da budem bliže njemu, tamo gdje je proveo toliko godina. Kad sam stigla, vlakovi su dolazili i odlazili, a ja sam sjela na klupu i čekala njegovu najavu. I onda – poznati glas: “Vlak za Mostar polazi s drugog perona za deset minuta.” Suze su mi potekle niz lice. Ljudi su me gledali čudno, ali nije me bilo briga. Taj glas bio je moj most prema njemu.

Tako sam dolazila svaki tjedan, sjedila na istoj klupi i slušala Damira kako najavljuje vlakove. To je bio moj ritual, moj način da ga zadržim još malo uz sebe. Lana nije znala za to. “Mama, moraš naći neki hobi!” govorila je. Nisam imala srca reći joj da mi je jedini hobi postalo čekanje na peronu.

Ali onda, jednog jutra, došla sam i umjesto Damirovog glasa čula sam neku mladu ženu: “Vlak za Zenicu polazi s trećeg perona…” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Otrčala sam do šaltera i pitala: “Gdje je onaj stari glas? Gdje su Damirove najave?” Djelatnica me pogledala sažaljivo: “Gospođo, promijenili smo sistem. Sada imamo digitalne najave.”

Vratila sam se kući slomljena. Cijelu noć nisam spavala. Ujutro sam nazvala upravu stanice. “Molim vas,” rekla sam kroz suze, “možete li mi pustiti barem jednu njegovu najavu? Samo jednom da ga još čujem…” S druge strane tišina. Onda muški glas: “Gospođo, razumijem vas… ali to nije uobičajena praksa.” Nisam odustajala. Pisala sam mailove, molila, čak i zaprijetila novinama.

Lana je saznala što radim. Došla je ljuta: “Mama! Zar ti nije dosta? Moraš pustiti tatu da ode!” Pogledala sam je kroz suze: “Ne mogu, Lana… On je bio sve što imam.”

Nekoliko dana kasnije zazvonio mi je telefon. Bio je to gospodin iz uprave stanice: “Gospođo Ivanković, pronašli smo jednu snimku vašeg supruga. Ako želite, možete doći sutra i poslušati je.”

Te noći nisam oka sklopila. Ujutro sam obukla Damirov omiljeni šal i otišla na stanicu. Uveli su me u malu prostoriju s računalom. Pustili su snimku: “Poštovani putnici, vlak za Split polazi s prvog perona za pet minuta…” Zatvorila sam oči i zamislila ga kako stoji za pultom, s onim svojim blagim osmijehom.

Kad je snimka završila, plakala sam kao dijete. Djelatnik mi je tiho rekao: “Vaš muž bio je dobar čovjek. Svi ga pamtimo po toplini.” Zahvalila sam mu i izašla van na peron.

Sunce se probijalo kroz oblake prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mi se srce malo lakše diše. Možda ga više neću čuti svaki tjedan, ali barem znam da nisam sama u svojoj tuzi – netko ga još pamti.

Kad sam došla kući, Lana me zagrlila bez riječi. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da mogu krenuti dalje.

Ponekad se pitam – koliko nam zapravo treba da pustimo one koje volimo? I jesmo li ikada spremni reći zbogom ili samo učimo živjeti s prazninom?