Nikad više kod nje: Vikend kod svekrve koji mi je promijenio život
“Zar stvarno misliš da znaš bolje od mene kako se pravi pita?” Svekrvin glas odjeknuo je kuhinjom, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore. Nisam ni stigla odgovoriti, a ona je već uzela valjak iz mojih ruku, kao da sam dijete koje će sve pokvariti. “Ma pusti, Ajla, ti si gradska cura, ovo je seljački posao.”
Stajala sam pored stola, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. Nedim je sjedio u dnevnoj sobi s ocem, smijali su se nekoj staroj anegdoti iz njegovog djetinjstva. Ja sam bila prepuštena na milost i nemilost njegovoj majci, Senadi, koja je svaku moju riječ dočekivala s podsmijehom.
“Znaš, kad sam ja bila mlada, nije bilo ovih vaših instant jela i gotovih supa. Sve se radilo rukama. Zato vi danas ništa ne znate!” nastavila je Senada, ne prestajući mijesiti tijesto. Pogledala me ispod oka, kao da procjenjuje vrijedim li išta.
“Možda bih mogla pomoći oko salate?” pokušala sam ponovno, ali ona je samo odmahnu glavom. “Ne treba, Ajla. Sjedi tamo i gledaj televiziju, kao što si navikla.”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Nisam znala što je gore – osjećaj nemoći ili to što Nedim nije ni primijetio što se događa. Oduvijek smo imali korektan odnos, ali otkad smo se vjenčali, svekrva je postala druga osoba. Svaka moja odluka bila je pogrešna, svaki moj pokušaj približavanja naišao je na zid.
Navečer smo svi sjeli za stol. Miris svježe pečene pite širio se kućom, ali meni je zalogaj zastajao u grlu. Senada je s ponosom gledala Nedima dok je uzimao drugi komad.
“Vidiš, sine, ovako se pravi prava pita!” rekla je glasno. Nedim se nasmijao i poljubio majku u obraz. “Znam, mama, tvoja je najbolja.”
Pogledala sam ga s nevjericom. Zar stvarno ne vidi koliko me povređuje? Zar mu nije jasno da me njegova majka ponižava pred svima?
Kasnije te večeri, dok smo ležali u sobi koju nam je Senada namijenila – hladnoj i bez osobnih stvari – skupila sam hrabrost i upitala ga: “Nedime, zašto ništa ne kažeš kad tvoja mama tako priča sa mnom?”
Okrenuo se na drugu stranu i tiho odgovorio: “Ma pusti, znaš kakva je ona. Ne misli ona ništa loše. Samo je takva.”
Te riječi su me pogodile više nego sve uvrede tog dana. Zar stvarno moram trpjeti samo zato što je ona ‘takva’? Gdje sam ja u toj priči?
Sljedeće jutro probudila sam se ranije i otišla do bunara po vodu. Htjela sam barem nešto korisno napraviti. Dok sam nosila kantu prema kući, Senada me dočekala na vratima.
“Šta ćeš ti s tim? Pusti to meni! Još ćeš se prehladiti pa ćeš mi sina zaraziti!”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Samo sam htjela pomoći…”
“Najbolje ćeš pomoći ako ništa ne diraš!” odbrusila je i zalupila vratima.
Tog trenutka odlučila sam da više neću pokušavati. Povukla sam se u sobu i plakala tiho da me nitko ne čuje.
Nedim je došao kasnije i našao me uplakanu. “Ajla, šta ti je?”
“Ne mogu više ovo izdržati! Tvoja mama me mrzi! Sve što napravim nije dobro! Osjećam se kao da nisam dobrodošla!”
Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put čuje za taj problem. “Ajla, pa to ti samo umišljaš… Ona te voli na svoj način. Samo si joj još nova…”
“Nova? Nakon tri godine braka?” viknula sam kroz suze.
Te večeri odlučila sam razgovarati sa Senadom. Pronašla sam je u kuhinji kako pere suđe.
“Senada… možemo li razgovarati?”
Pogledala me bez riječi.
“Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za vas… Sve što napravim nije dobro… Zašto? Šta god pokušam, vi me odbijate…”
Na trenutak je zastala i pogledala kroz prozor.
“Ajla… znaš li ti kako je meni bilo kad sam došla ovdje? Svi su me gledali kao strankinju… Morala sam se boriti za svoje mjesto… Ti si drugačija… Tebi je sve servirano…”
Osjetila sam kako mi srce lupa. “Ali ja želim biti dio ove obitelji… Samo želim priliku…”
Senada je slegnula ramenima. “Možda ja to ne znam pokazati… Ali nije lako gledati kako ti sin odlazi drugoj ženi…”
Nisam znala što reći. Prvi put sam vidjela njezinu ranjivost.
Vikend je završio u tišini. Na povratku kući Nedim i ja nismo razgovarali. U meni se miješala tuga i bijes – prema njemu jer nije stao uz mene, prema njoj jer me nikad nije prihvatila.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam posljedice tog vikenda. Naša veza više nije ista; povjerenje je poljuljano, a rana još uvijek boli.
Pitam se – može li se ikada izgraditi most između dva svijeta kad svatko vuče na svoju stranu? Ili smo osuđeni na to da zauvijek ostanemo stranci pod istim krovom?