Nekad sam bila srce društva, a danas na rođendan nemam koga nazvati

“Sretan rođendan, Amra,” prošapćem sama sebi dok gledam u ekran mobitela. Niti jedna poruka, niti jedan propušten poziv. Sat otkucava podne, a jedini zvuk u stanu je tiho zujanje frižidera. Nekad sam bila ona koja okuplja društvo, organizira izlete na Vrbas, smišlja izgovore za još jedno pivo u kafiću kod Dine. Danas, u ovom malom bosanskom gradu, osjećam se kao duh koji luta između zidova.

“Amra, hajde, ne budi dosadna!” čujem glas svoje sestre Lejle iz prošlosti. Nekad smo bile nerazdvojne – ona je uvijek znala nasmijati sve oko sebe, a ja sam bila ta koja je sve držala na okupu. Sada Lejla živi u Zagrebu, ima svoju obitelj i rijetko se javlja. Mama i tata su se razveli prije pet godina; tata je ostao u našem starom stanu, mama je otišla kod svoje sestre u Tuzlu. Otkako su se rastali, kao da je netko ugasio svjetlo u našem domu.

Sjedim za kuhinjskim stolom i gledam stare fotografije. Na jednoj smo svi zajedno: tata drži tortu, mama se smije, Lejla i ja pušemo svjećice. Sjećam se tog dana – bio je to moj osamnaesti rođendan. Prijatelji su dolazili jedan za drugim, nosili poklone i pjesme. “Amra, ti si naša kraljica večeri!” vikao je Adnan dok me podizao na ramena. Gdje su sada svi ti ljudi?

Prva godina fakulteta donijela je promjene. Prijatelji su otišli u Sarajevo ili Mostar, neki čak i dalje – u Njemačku ili Austriju. Ja sam ostala ovdje zbog mame; nije mogla sama nakon razvoda. “Ti si mi jedina podrška,” govorila mi je kroz suze. Nisam imala srca ostaviti je samu.

“Znaš li ti koliko mi značiš?” pitala me jednom dok smo pile kafu na balkonu. “Znam, mama,” odgovorila sam tada, ali nisam znala koliko će me ta rečenica kasnije boljeti.

Godine su prolazile, a ja sam polako gubila kontakt s prijateljima. Prvo su prestali dolaziti na moje rođendane, onda su prestali slati poruke. “Ma znaš kako je to, život nas nosi,” opravdavala sam ih pred sobom. Ali istina je da sam ostala sama.

Jednog dana srela sam Adnana na pijaci. “Ej, Amra! Gdje si nestala?” pitao je s osmijehom. “Nisam nigdje otišla, vi ste otišli,” odgovorila sam mu tiho. Nasmijao se i rekao: “Ma znaš kako je to… posao, djeca…” Klimnula sam glavom i nastavila dalje.

Moja svakodnevica postala je rutina: posao u knjižari od osam do četiri, povratak kući, kuhanje za mamu i mene, povremeno gledanje serija ili čitanje knjiga. Vikendi su najteži – tada najviše osjećam prazninu.

Jedne subote odlučila sam nazvati Lejlu. “Hej, sestro! Kako si?” javila se zadihano. “Dobro sam… Danas mi je rođendan,” rekla sam s nadom da će barem ona doći ili me iznenaditi. “Joj, Amra, oprosti! Zaboravila sam skroz… Djeca su mi bolesna, muž radi… Ne mogu sad pričati.” Prekinula je brzo.

Spustila sam mobitel i osjetila kako mi suze klize niz obraze. Nisam plakala zbog zaboravljenog rođendana – plakala sam jer sam shvatila da više nikome nisam prioritet.

Navečer mi je mama donijela komad torte iz slastičarne. “Sretan rođendan, dušo,” rekla je tiho i poljubila me u čelo. Sjeli smo zajedno za stol i jeli u tišini.

“Mama, misliš li da će nam ikad biti bolje?” pitala sam je dok smo prale suđe.

“Ne znam, Amra… Ali znam da te volim najviše na svijetu,” odgovorila je.

Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – prijatelje, obiteljsku toplinu, snove o putovanjima i velikim stvarima. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam ostala ovdje zbog mame. Jesam li trebala biti sebična i otići za svojim životom?

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći smisao u malim stvarima: osmijehu prolaznika u knjižari, mirisu svježe kave ujutro, knjigama koje su me vodile u druge svjetove. Ali praznina nije nestajala.

Jednog dana na vratima knjižare pojavila se stara poznanica iz srednje škole – Sanja. “Amra! Pa gdje si ti?” viknula je i zagrlila me kao nekad. Popile smo kafu nakon posla i satima pričale o svemu što nas je zadesilo.

“Znaš,” rekla mi je Sanja dok smo šetale uz rijeku, “i ja se često osjećam sama. Muž radi po cijele dane, djeca su stalno na mobitelima… Nekad mislim da me nitko ne vidi.” Pogledale smo se i nasmijale kroz suze.

Taj razgovor mi je pokazao da nisam jedina koja se tako osjeća. Možda nas ima više nego što mislimo – onih koji su nekad bili duša društva, a danas ih prati tišina.

Sada kad pišem ove riječi, pitam se: koliko nas sjedi sami na rođendan i pita se gdje su nestali svi oni ljudi koji su nam nekad značili sve? Jesmo li sami krivi što smo pustili da nas život razdvoji ili je to jednostavno sudbina provincije? Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči – i možda ćemo zajedno pronaći način da ponovno pronađemo toplinu među ljudima.