Kad svekrva postane neprijatelj u vlastitom domu: Ispovijest žene iz Zagreba

“Opet si zaboravila posoliti juhu, Ivana. Zar ti je toliko teško naučiti kako moj sin voli jesti?” Ljubičin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala nad loncem, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Nije to bio prvi put da me kritizirala pred Davorom, mojim mužem, ali danas je nešto u meni puklo. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati u svoj tanjur.

Kad smo se Davor i ja vjenčali, sanjala sam o toplom domu punom smijeha i ljubavi. Ali ubrzo nakon što smo se uselili u njegov stan na Trešnjevci, Ljubica je predložila da dođe živjeti s nama, “dok se ne snađe” nakon smrti supruga. Nisam imala srca reći ne, pogotovo jer je Davor bio njezin jedini sin. Prvih nekoliko mjeseci trudila sam se biti najbolja snaha – kuhala sam njezina omiljena jela, slušala njezine priče o mladosti u Bosanskoj Gradišci, čak sam joj pomagala oko vrtnih cvjetova na balkonu. Ali malo po malo, Ljubica je počela preuzimati svaki kutak našeg života.

“Davoru treba više mesa, Ivana. Ti stalno kuhaš te tvoje povrtne juhe, nije ni čudo da je smršavio!” govorila bi dok bi mi uzimala kuhaču iz ruke. Počela je preslagivati ormare, bacati moje stvari uz opravdanje da su “stare i nepotrebne”, a svaki moj pokušaj da razgovaram s Davorom završavao bi njegovim umornim uzdahom: “Pusti mamu, znaš da joj nije lako.”

S vremenom sam se osjećala kao gost u vlastitom domu. Moje prijateljice su prestale dolaziti jer im je Ljubica uvijek nalazila zamjerke – “Zašto ti ta Mirna stalno dolazi? Nije li ona ona što se razvela? Ne treba ti takvo društvo.” Počela sam izbjegavati i vlastitu majku jer bi Ljubica svaki put komentirala: “Tvoja mama baš voli pričati o sebi. Nije ni čudo da si takva.” Svaki dan bio je nova borba za komadić privatnosti.

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, čula sam Ljubicu kako šapuće na telefon: “Ne brini, sine, ja ću paziti na nju. Znaš ti kakve su te Zagrepčanke – samo gledaju sebe.” Srce mi je preskočilo. Zar me stvarno toliko ne voli? Zar me cijelo vrijeme promatra kao uljeza?

Pokušala sam razgovarati s Davorom: “Osjećam se kao da me tvoja mama ne želi ovdje. Sve što napravim nije dovoljno dobro. Možemo li barem postaviti neka pravila?” On je samo odmahnuo rukom: “Ivana, pretjeruješ. Mama je prošla kroz puno toga. Daj joj vremena.”

Ali vremena nije bilo. Ljubica je postajala sve gora. Počela je otvarati moju poštu, komentirati moju odjeću pred susjedima – “Ivana opet ide u onoj kratkoj suknji, a vani bura!” – i čak mi je jednom pretražila torbu pod izlikom da traži ključeve od podruma.

Jedne večeri, nakon što sam došla s posla iscrpljena i gladna, zatekla sam Ljubicu kako sjedi za stolom s Davorom i njegovom sestrom Anom. Čim sam ušla, Ana me pogledala ispod oka: “Mama kaže da si opet kasnila na posao. Znaš li ti koliko Davor radi za ovu obitelj?” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Ljubičine riječi: “Ti si ovdje samo zato što te moj sin voli. Da nije njega, ne bi ti ni kročila u ovaj stan.” Osjećala sam se bespomoćno i sama.

Počela sam izbjegavati dom – ostajala bih duže na poslu, šetala po Jarunu do kasno navečer, samo da ne moram slušati njezine prigovore. Prijateljice su mi govorile: “Ivana, moraš postaviti granice!” Ali kako postaviti granice kad te muž ne podržava?

Vrhunac je bio kad sam jednog dana pronašla svoje stare dnevnike u smeću. Ljubica ih je bacila jer su joj “smetali” u ormaru. Tada sam shvatila da više ne mogu ovako živjeti.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i rekla Davoru: “Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću otići. Ne mogu više biti gost u vlastitom domu.” Prvi put me pogledao ozbiljno: “Ivana… zar stvarno misliš da je toliko loša?”

“Ne mislim – znam! Svaki dan me ponižava i kontrolira! Ako ti to ne vidiš, onda možda ni nema smisla dalje razgovarati.”

Nastupila je tišina. Ljubica je stajala na vratima i slušala svaku riječ.

Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Mirne. Plakala sam cijelu noć, ali osjećala sam olakšanje – prvi put nakon dugo vremena disala sam punim plućima.

Davor me zvao nekoliko puta, ali nisam odgovarala. Trebalo mi je vremena da shvatim tko sam bez njega i bez njegove majke.

Nakon nekoliko tjedana počela sam ponovno otkrivati sebe – upisala sam tečaj keramike, vratila se starim hobijima i počela izlaziti s prijateljicama bez straha od osude.

Danas živim sama u malom stanu na Knežiji. Ponekad me zaboli kad pomislim na brak koji je mogao biti lijep da smo imali više hrabrosti postaviti granice. Ali znam da nisam kriva što netko drugi nije znao voljeti bez kontrole.

Zato pitam vas – koliko dugo biste vi trpjeli zbog tuđeg mira? I gdje povlačite crtu između obiteljske solidarnosti i vlastitog dostojanstva?