Godine u tuđini za njihovu budućnost: Kupio sam djeci stanove, ali nisu me pustili ni da prenoćim

“Ne možeš ovdje ostati, babo. Djeca spavaju, a ti si ionako navikao na svoj stan u Njemačkoj.” Glas mog sina Adnana odzvanjao je stubištem dok sam stajao pred vratima stana koji sam mu kupio prije tri godine. U rukama sam držao malu putnu torbu, a srce mi je bilo teško kao kamen.

Sanjao sam ovaj trenutak godinama. Svaku noć u hladnoj sobi u Minhenu zamišljao sam kako ću se vratiti u Sarajevo, kako će me moji dočekati raširenih ruku, kako ćemo zajedno piti kafu na balkonu i smijati se kao nekada. Umjesto toga, stajao sam pred vratima vlastite djece, osjećajući se kao stranac.

“Adnane, sine, samo jednu noć. Autobus mi ide tek sutra ujutro…” pokušao sam tiho, da ne probudim unuke. Ali Adnan je samo odmahnuo glavom.

“Babo, stvarno nije zgodno. Znaš da je Selma nervozna kad ima goste, a djeca sutra idu u školu. Imaš ti svoj stan kod Amidže, zar ne?”

Osjetio sam kako mi krv navire u lice. Stan kod Amidže? Taj stan je zapravo sobica od 12 kvadrata koju mi je brat ustupio dok ne riješim papire za povratak. Ali nisam htio praviti scenu. Okrenuo sam se i polako sišao niz stepenice, osjećajući svaki korak kao udarac.

Sjećam se dana kad sam prvi put otišao za Njemačku. Bilo je to 1997., rat je tek završio, a ovdje nije bilo ničega. Moja žena Jasmina i ja smo tada imali dvoje male djece, Adnana i Lejlu. Obećao sam joj da ću se vratiti čim skupim dovoljno da im kupimo stan i osiguramo bolji život. Nisam znao da će to “dovoljno” trajati dvadeset godina.

Radio sam sve i svašta – od građevine do čišćenja bolnica. Spavao sam po podrumima, štedio svaku marku. Svaki godišnji odmor koristio sam da dođem kući, ali s vremenom su me djeca počela gledati kao gosta. Jasmina je umrla prije pet godina, a ja sam tada odlučio da još više radim, da im barem ostavim nešto iza sebe.

Kupio sam Adnanu stan u Novom Sarajevu, Lejli stan u Zagrebu gdje studira medicinu. Pomogao sam im koliko sam mogao – auto za Adnana kad se oženio, novac za Lejlinu specijalizaciju. Nikad nisam tražio ništa zauzvrat osim malo pažnje.

Te noći nisam mogao zaspati u onoj hladnoj sobici kod Amidže. Gledao sam kroz prozor na praznu ulicu i pitao se gdje sam pogriješio. Jesam li bio previše odsutan? Jesam li ih razmazio novcem? Ili su jednostavno zaboravili tko sam?

Sutradan sam pokušao nazvati Lejlu. “Lejla, tata je došao kući… Možda da popijemo kafu?”

“Tata, žao mi je, imam smjenu do kasno večeras. Možda neki drugi put?” rekla je brzo i spustila slušalicu.

Sjetio sam se kako je kao mala trčala prema meni kad bih dolazio iz Njemačke s čokoladama i igračkama. Sada je bila odrasla žena s vlastitim životom, a ja samo glas iz prošlosti.

Nekoliko dana kasnije otišao sam na groblje Jasmini. Sjeo sam pored njenog groba i pričao joj sve što me muči.

“Jasmina, znaš li ti da me naša djeca više ne prepoznaju? Da im nisam potreban osim kad treba nešto platiti ili popraviti? Sve što smo sanjali – da budemo zajedno – nestalo je negdje između mojih povrataka i njihovih odrastanja.”

Osjetio sam suze kako mi klize niz lice. Nisam plakao godinama, ali sada nisam mogao zaustaviti tugu.

Navečer me nazvao Adnan.

“Babo, izvini ako smo te povrijedili onom noći… Znaš kako je, život je brz, djeca mala… Nismo htjeli…”

“Znam, sine,” prekinuo sam ga umorno. “Samo sam mislio da ćemo biti obitelj kad se vratim. Da ćeš mi reći: ‘Babo, ostani kod nas.’ Ali valjda to više nije tako.”

Nakon tog razgovora dani su prolazili sporo. Počeo sam razmišljati da se vratim u Njemačku – tamo barem znam na čemu sam. Ovdje sam stranac među svojima.

Jedne večeri sreo sam starog prijatelja iz djetinjstva, Ivicu.

“Ej, Hamdija! Vratio si se napokon! Kako su ti djeca?”

Nasmiješio sam se kiselo.

“Dobro su oni… Samo mene više ne trebaju.”

Ivica me pogledao s razumijevanjem.

“Znaš kako kažu – roditelj daje sve za djecu, ali djeca ne znaju uvijek cijeniti dok ne ostanu sami. Možda će shvatiti kad bude kasno…”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Danas sjedim na klupi ispred zgrade koju sam kupio za sina i gledam kako unuci trče po dvorištu. Nitko me ne poziva unutra. Prolaznici me gledaju kao čudaka koji nema gdje otići.

Pitam se – vrijedi li žrtvovati cijeli život za one koji te na kraju ne prepoznaju? Je li ljubav roditelja uvijek uzaludna ili ipak ostane nešto što će jednog dana shvatiti?

Možda će jednog dana shvatiti što znači imati oca koji je bio spreman dati sve za njih… Ali hoće li tada biti kasno?