Nakon Šezdesete: Deset Stvari Koje Sam Ostavila I Žaljenja Koja Su Ostala

“Zašto si opet sama, mama?” Ivana me gleda ispod obrva dok sjedi za kuhinjskim stolom, a ja pokušavam sakriti drhtanje ruku dok sipam kavu. Njezina pitanja uvijek dolaze naglo, kao hladan tuš, i uvijek pogode tamo gdje najviše boli. “Nisi morala sve napustiti. Mi bismo ti pomogli.”

Zastanem na trenutak. Gledam kroz prozor na sivilo zagrebačkog jutra, na kapljice kiše koje klize niz staklo. Sjećam se dana kad sam napunila šezdeset. Tog jutra sam se probudila s osjećajem da mi je život prošao u čekanju – čekanju da djeca odrastu, da muž prestane vikati, da posao postane manje stresan. Tog dana sam odlučila: dosta je. Odlazim iz svega što me guši.

Prva stvar koju sam napustila bio je posao u knjižnici. Četrdeset godina sam slagala knjige, slušala šapate studenata i mirisala prašinu starih korica. Mislila sam da će mi sloboda donijeti mir, ali već nakon tjedan dana shvatila sam da mi nedostaje rutina, kolegice, čak i dosadni razgovori o vremenu. “Zašto si otišla?” pitala me tada kolegica Sanja. “Mogla si još koju godinu, znaš?” Slegnula sam ramenima, ali u meni je nešto puklo.

Druga stvar bila je prijateljstvo s Marijom. Godinama smo zajedno pile kavu svake subote, ogovarale susjede i smijale se do suza. Ali kad je počela pričati o unucima, a ja nisam imala što dodati osim tišine, povukla sam se. Nisam htjela biti teret ni sebi ni drugima. Danas mi nedostaje njezin smijeh.

Treća stvar bio je moj vrt. Oduvijek sam voljela kopati po zemlji, saditi rajčice i gledati kako cvijeće raste. Ali nakon što su mi leđa počela boljeti, odustala sam. “Pusti to, mama,” rekla je Ivana. “Ne moraš više ništa dokazivati.” Ali tko sam ja bez svog vrta?

Četvrta stvar bila je vožnja autom. Strah me uhvatio prvi put kad sam zaboravila gdje sam parkirala kod tržnice. Od tada više nisam sjela za volan. Osjećaj nemoći bio je gori od same nesreće koju sam zamišljala.

Peta stvar bio je moj stari stan u Travnom. Preselila sam se kod sina Daria na drugi kraj grada, misleći da će mi biti lakše uz obitelj. Ali svaki kutak tog stana nosio je uspomene – prvi poljubac s Ivanom (mojim pokojnim mužem), dječji crteži na zidu, miris svježe pečenih kiflica nedjeljom ujutro. U Darijevom stanu osjećam se kao gost.

Šesta stvar bila je vjera u ljude. Nakon što me susjeda prevarila za novac pod izlikom da joj treba za lijekove, povukla sam se u sebe. Više ne vjerujem nikome na riječ.

Sedma stvar bila je pisanje dnevnika. Godinama sam zapisivala sve – radosti, tuge, sitnice koje su mi grijale srce. Jednog dana sam sve spalila, misleći da prošlost treba ostaviti iza sebe. Danas žalim zbog svake stranice koja je nestala u pepelu.

Osma stvar bila je ljubav prema glazbi. Moj gramofon skuplja prašinu u kutu sobe, a ploče su ostale neotvorene otkad je Ivan umro. Nekad smo zajedno plesali uz Olivera i Gabi Novak, sada mi glazba samo otvara rane.

Deveta stvar bila je nada da ću jednog dana opet biti sretna kao nekad. S godinama sam naučila živjeti s tugom kao s nepozvanim gostom koji ne odlazi.

Deseta stvar bila sam ja sama – ona stara ja koja se smijala bez razloga, koja je znala oprostiti i sebi i drugima.

“Mama, hajde s nama na izlet ovaj vikend,” predlaže Dario dok ulazi u kuhinju s unukom Lucijom u naručju. “Bit će ti lijepo, obećavam.” Pogledam Luciju – njezine oči su iste kao Ivanove kad je bio mali. Srce mi zadrhti.

“Ne znam… Možda bih trebala,” promrmljam više sebi nego njima.

Kasnije te večeri sjedim sama u sobi i razmišljam o svemu što sam ostavila iza sebe. Je li moguće pronaći novi smisao kad si izgubio toliko toga? Je li kasno vratiti ono što si jednom odbacio?

Možda nisam trebala odustati od svega odjednom. Možda su promjene trebale dolaziti polako, s više razumijevanja prema sebi. Ali sada… sada mi ostaje samo žaljenje i nada da će me netko ipak razumjeti.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da sam imala više hrabrosti ostati? Ili barem više mudrosti znati kada otići? Kako vi odlučujete što vrijedi zadržati kad godine prolete?