Izbačena zbog trudnoće: Deset godina kasnije, traže moju pomoć
“Ivana, ne možeš ostati ovdje! Sramotiš nas pred cijelim selom!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok je otac šutio, stisnutih šaka. Stajala sam pred njima, držeći ruke na trbuhu, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni. Samo nekoliko dana ranije, Marko i ja smo planirali kako ćemo završiti školu i upisati fakultet. Sad sam bila trudna, a roditelji su me izbacivali iz jedinog doma koji sam poznavala.
“Ali mama… to je i tvoje unuče,” prošaptala sam kroz suze. Nije me ni pogledala. Otac je samo rekao: “Pokupi stvari. Do večeri da te nema.”
Marko me čekao ispred škole, nervozno šetajući. Kad sam mu rekla što se dogodilo, zagrlio me čvrsto, ali osjećala sam njegov strah. “Naći ćemo način, Iva. Obećavam.”
Prvih nekoliko mjeseci bili smo izgubljeni. Spavali smo kod njegove tetke u Sarajevu, na starom kauču u dnevnoj sobi. Tetka Senada bila je dobra žena, ali i ona je imala svojih problema – muž joj je bio bolestan, a sin nezaposlen. “Djeco, ja bih vam pomogla više da mogu… ali znate kakva su vremena,” govorila je tiho dok nam je kuhala čaj.
Marko je radio sve što je mogao – istovarivao robu na pijaci, raznosio letke po gradu. Ja sam pokušavala završiti školu preko vanrednog programa, ali trudnoća mi je sve više otežavala svakodnevicu. Sjećam se jedne noći kad sam plakala u kupaonici, gledajući svoj odraz: “Kako ću ja ovo sama?”
Kad se rodila Lana, osjećala sam i ponos i strah. Imala sam devetnaest godina i bila majka. Marko je bio uz mene, ali često odsutan mislima – brinuo se kako ćemo platiti stanarinu, pelene, mlijeko…
Godine su prolazile. Nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo i Lanu. Marko je našao stalni posao u jednoj građevinskoj firmi u Zagrebu pa smo preselili tamo. Ja sam radila u pekari, ustajala u četiri ujutro da bih stigla na posao prije nego Lana krene u vrtić.
Roditelji su mi se rijetko javljali. Mama bi ponekad poslala poruku za rođendan: “Nadam se da ste dobro.” Nikad nije pitala za Lanu. Otac nije nikad ni to.
S vremenom sam naučila živjeti bez njih. Naučila sam biti jaka zbog Lane. Kad bi me pitala za baku i djeda, izmislila bih neku priču: “Daleko su, zlato moje.” Nisam imala snage reći joj istinu.
Prije dvije godine Marko je doživio nesreću na poslu – pao je s ljestava i slomio nogu. Mjesecima nije mogao raditi. Tada sam prvi put pomislila da možda ipak trebam nazvati roditelje. Ali ponos… ponos mi nije dao.
Prošle zime zazvonio mi je telefon dok sam slagala kruhove u pekari. Nepoznat broj iz Bosne. “Ivana? Ovdje tvoja mama…” Glas joj je bio promukao, stariji nego što ga pamtim.
“Što se dogodilo?” upitala sam hladno.
“Otac ti je bolestan… trebamo pomoć. Znaš da nemamo nikoga osim tebe.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Godinama nisu htjeli znati za mene ni za Lanu, a sad kad im treba pomoć – sjetili su se da postojim.
Te noći nisam spavala. Marko me gledao dok sam sjedila za stolom s glavom u rukama.
“Što ćeš napraviti?” pitao je tiho.
“Ne znam… Oni su me izbacili kad mi je bilo najteže. Sad očekuju da im pomognem?”
Lana je došla do mene i zagrlila me oko struka: “Mama, zašto plačeš?”
“Ništa, ljubavi… Mama samo razmišlja.”
Nekoliko dana kasnije sjela sam s Markom i pričali smo dugo u noć.
“Znaš,” rekao je, “oproštaj nije zbog njih nego zbog tebe. Da ti bude lakše.”
Ali kako oprostiti onima koji su te odbacili kad si bio najranjiviji? Kako pomoći nekome tko ti nije pružio ruku kad si tonuo?
Ipak, otišla sam u Bosnu vidjeti ih. Otac je ležao u krevetu, mršav i slab. Mama je sjedila pored njega, oči crvene od plača.
“Znam da smo pogriješili,” šapnula je dok smo bile same u kuhinji. “Ali tada… tada nismo znali bolje.”
Suze su mi navrle na oči. Toliko godina boli stalo je u tu jednu rečenicu.
Pomogla sam im koliko sam mogla – odvela ih kod doktora, kupila lijekove. Ali nešto se u meni zauvijek promijenilo.
Danas živim svoj život s Markom i Lanom u Zagrebu. Roditelji su još uvijek tamo, stariji i slabiji nego ikad. Ponekad ih nazovem, ali nikad više neću biti ona ista Ivana koja im je vjerovala bezuvjetno.
Pitam se često – što znači oprostiti? Je li moguće zaboraviti izdaju kad ti najbliži okrenu leđa? I koliko nas ima koji nosimo ovakve rane kroz život?