“Ivane, imat ćeš dom. Ali, molim te, pazi na svoju bolesnu sestru”: Šapnula je majka
“Ivane, slušaj me…” majčin glas bio je jedva čujan, kao da svaka riječ otkida komadić njezine duše. Sjedio sam na rubu kreveta, stisnutih šaka, gledajući njezino izmučeno lice. Nekad je bila snažna žena, uvijek prva na nogama ujutro, uvijek zadnja koja bi legla. Sad je bila sjena same sebe. “Molim te… ne ostavljaj Anu samu. Ona treba nekoga tko će je čuvati. Nije kao drugi…”
Osjetio sam kako mi grlo gori. Nisam mogao odgovoriti. Samo sam kimnuo, iako sam znao da to nije obećanje koje mogu lako ispuniti. Ana je imala deset godina i cerebralnu paralizu. Nije mogla govoriti, nije mogla hodati bez pomoći. Otac nas je napustio kad sam imao petnaest, a majka se borila sama s nama dvoje. Sad sam ja imao dvadeset i dvije i osjećao se kao dijete izgubljeno u tuđem životu.
Majka je umrla iste noći. Sjećam se tišine koja je ispunila stan u Novom Zagrebu, tišine koja je bila teža od bilo kakvog zvuka. Ana je spavala u svojoj sobi, nesvjesna da se naš svijet raspao.
Sutradan su došli rođaci iz Bosne – tetka Sanela i stric Emir. Sjeli smo za stol, a Sanela je odmah počela: “Ivane, znaš da mi imamo svoju djecu. Ne možemo uzeti Anu kod sebe. Ti si joj brat, tvoja je odgovornost.” Emir je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče.
“Znam,” rekao sam tiho, ali u meni se sve bunilo. Nisam znao kako ću završiti fakultet, raditi i brinuti se o sestri kojoj treba stalna njega.
Prvi mjeseci bili su pakao. Ana je često plakala noću; nisam znao što joj treba. Socijalna radnica, gospođa Marija, dolazila je svaki tjedan i donosila papire za potpisivanje. “Ivane, ako ne možeš sam, možemo Anu smjestiti u dom…”
“Ne!” viknuo sam jednom toliko glasno da se Ana trznula u kolicima. “Obećao sam majci!”
Ali kako su prolazili mjeseci, shvatio sam da ne mogu sve sam. Prijatelji su se povukli; nisu znali što bi rekli kad me vide s Anom u parku ili kad odbijem izaći jer nemam kome ostaviti sestru.
Jedne večeri, dok sam hranio Anu juhom iz vrećice, zazvonio je mobitel. Bila je to Petra, djevojka s kojom sam bio u vezi prije nego što je majka oboljela.
“Ivane, jesi li dobro? Čula sam što se dogodilo… Ako trebaš pomoć…”
Nisam znao što reći. Htio sam vikati na nju – gdje si bila kad mi je bilo najteže? Ali samo sam šutio.
“Doći ću sutra,” rekla je tiho i prekinula.
Petra je došla s kolačima i osmijehom koji mi je bio stran. Pomogla mi je okupati Anu i pričala joj priče dok sam ja pokušavao napisati seminarski rad.
“Znaš,” rekla mi je kasnije dok smo sjedili na balkonu, “nije sramota tražiti pomoć. Ne možeš sve sam.”
Ali ja sam bio tvrdoglav. Odrastao sam uz majku koja nikad nije tražila ništa od nikoga.
Jednog dana Ana se razboljela – visoka temperatura, grčevi. Hitna pomoć, bolnica Rebro, beskrajni sati čekanja na hodniku dok su liječnici ulazili i izlazili iz sobe.
“Gdje su vam roditelji?” pitala me medicinska sestra.
“Nema ih,” odgovorio sam kratko.
“Koliko ti imaš godina?”
“Dvadeset i dvije.”
Pogledala me s mješavinom sažaljenja i divljenja.
Ana se oporavila, ali ja nisam više bio isti. Počeo sam razmišljati o domu za nju. Počeo sam mrziti sebe zbog tih misli.
Jedne noći sanjao sam majku. Sjedila je na rubu mog kreveta kao nekad kad sam bio dijete.
“Ivane, nisi ti kriv što si umoran,” šapnula je. “Ali Ana te treba. I ti trebaš nju više nego što misliš.”
Probudio sam se u suzama.
Sljedećih mjeseci naučio sam tražiti pomoć – od susjeda Mirele koja bi pričala s Anom dok bih išao u trgovinu; od Petre koja bi dolazila vikendom; od socijalne radnice koja mi je pronašla dnevni centar za djecu s posebnim potrebama.
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Svaki put kad bih vidio vršnjake kako putuju ili izlaze navečer, osjećao bih gorčinu.
Jednog dana Petra me pitala: “Bi li ikad mogao ostaviti Anu u domu?”
Pogledao sam kroz prozor na sivilo zagrebačkog jutra.
“Ne znam,” odgovorio sam iskreno. “Ne znam tko bih bio bez nje – ali ne znam ni tko sam ovako.”
Danas Ana ima dvanaest godina. Ja radim pola radnog vremena i još uvijek studiram. Život nije onakav kakav sam sanjao – ali možda nitko od nas ne živi život kakav sanja.
Ponekad se pitam: Jesam li sebičan što ponekad poželim pobjeći? Ili sam samo čovjek koji pokušava preživjeti? Što biste vi učinili na mom mjestu?