Svaki dan kuham iznova jer Dario odbija jesti ostatke: Ima li izlaza iz ovog začaranog kruga?

“Opet juha od jučer? Ivana, znaš da ne volim podgrijano!” Dario je bacio pogled na tanjur kao da sam mu servirala otrov, a ne domaću juhu koju sam kuhala sinoć do kasno. U tom trenutku, dok mi je žlica drhtala u ruci, osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam plakala zbog juhe, nego zbog svega što se nakupilo u meni godinama.

Moje ime je Ivana. Imam trideset i četiri godine, radim kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Ilidži, a već pet godina sam u braku s Dariom. Kad smo se upoznali, bio je šarmantan, duhovit i uvijek spreman pomoći. Ali s vremenom, iza te šarmantne fasade počela sam otkrivati zahtjevnog muškarca koji ima samo jedno pravilo: hrana mora biti svježa, vruća i servirana na vrijeme. Nema sendviča za ručak, nema podgrijavanja večere, nema ostataka od jučer. Ako nije svježe, nije ni hrana.

“Ivana, jesi li ti mene čula? Neću jesti ovo!” povisio je glas dok sam ja pokušavala progutati knedlu u grlu. “Dario, radila sam cijelu noć. Nisam stigla skuhati nešto novo…” pokušala sam objasniti, ali on je samo odmahnuo rukom i otišao iz kuhinje.

Tog jutra sam ustala sat vremena ranije nego inače. Dok su drugi još spavali, ja sam pržila jaja i pohala piletinu za njegov doručak. Na poslu sam bila iscrpljena, ali nisam imala izbora. Zamišljala sam kako bi bilo lijepo da mogu samo podgrijati ručak od jučer ili pojesti nešto jednostavno. Ali ne, Dario bi to doživio kao osobnu uvredu.

Moja mama, Jasna, često mi govori: “Ivo, nisi ti ničija sluškinja. Moraš mu reći da tako više ne ide.” Ali kako da mu kažem kad svaki pokušaj razgovora završi svađom? “Ti mene ne voliš! Da me voliš, kuhala bi mi svaki dan!” vikao bi Dario kad bih predložila da ponekad pojedemo nešto jednostavno ili podgrijano.

Jedne večeri, nakon što sam došla s posla umorna i iscrpljena, zatekla sam ga kako sjedi za stolom i gleda u praznu kuhinju. “Šta ima za večeru?” pitao je bez pozdrava. “Nisam stigla ništa skuhati danas… Možemo pojesti makarone od jučer?” predložila sam tiho. Pogledao me s gađenjem: “Zar ti stvarno misliš da ću jesti makarone stare dva dana? Šta sam ja tebi? Pas?”

Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i razmišljala o svom životu. Sjetila sam se dana kad smo tek počeli živjeti zajedno. Tada je sve bilo drugačije – kuhanje je bilo užitak, a ne obaveza. Sada je to postalo teret koji me pritišće svaki dan.

Moja prijateljica Amra često me pita: “Zašto mu jednostavno ne kažeš da si umorna? Zašto uvijek popuštaš?” Ali kako da joj objasnim taj osjećaj krivnje koji me proganja svaki put kad ga vidim razočaranog ili ljutog? Kao da sam ja odgovorna za njegovu sreću.

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Baščaršiji, ugledala sam stariju ženu kako nosi vrećicu s povrćem. Sjetila sam se svoje bake Milene koja je uvijek govorila: “Sretna je ona žena koja zna reći dosta.” Tog dana odlučila sam pokušati razgovarati s Dariom još jednom.

“Dario, moramo razgovarati,” rekla sam čim je došao kući. Sjeli smo za stol. “Ne mogu više ovako. Umorna sam. Ne mogu svaki dan kuhati tri svježa obroka. Radim puno radno vrijeme i treba mi pomoć ili barem razumijevanje.”

Pogledao me iznenađeno, kao da prvi put čuje što govorim. “Pa šta hoćeš da radim? Da jedem hladno? Da jedem sendviče kao neki student?”

“Ne tražim da jedeš sendviče svaki dan. Samo ponekad. Ili da zajedno skuhamo nešto vikendom pa podgrijemo kroz tjedan. Ili da ti ponekad skuhaš nešto za nas oboje,” pokušala sam objasniti.

Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Dario je ustao od stola i otišao u dnevnu sobu bez riječi.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Dario je šutio, a ja sam nastavila kuhati kao i prije – iz straha da ne izazovem još veću svađu. Ali nešto se u meni slomilo te večeri. Počela sam razmišljati o sebi, o svojim potrebama i željama koje sam godinama potiskivala.

Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla Darija kako naručuje ćevape preko telefona. Pogledao me zbunjeno kad me ugledao na vratima. “Nisam htio da te gnjavim… Znam da si umorna,” promrmljao je.

Taj trenutak bio je prekretnica. Počela sam češće ostavljati gotovu hranu u frižideru i prestala se osjećati krivom ako nije sve savršeno svježe i toplo. Dario je gunđao, ali s vremenom se navikao.

Danas još uvijek kuham svaki dan, ali ne više iz straha ili osjećaja dužnosti – nego kad to želim i mogu. Naučila sam reći “ne” i staviti sebe na prvo mjesto.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – zarobljene između lonaca i tuđih očekivanja? Kada ćemo napokon naučiti reći dosta i izboriti se za sebe?