Kad su nestale moje uspomene: Priča o granicama, ljubavi i gubitku
“Vrijeme je da odrasteš, Amra!” njezin glas je odjekivao stubištem dok sam ulazila u stan. U rukama je držala crnu vreću za smeće, a lice joj je bilo odlučno, gotovo hladno. Srce mi je preskočilo. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje dok sam gledala prema polici gdje su do jučer stajali moji stripovi – moj mali svijet, moj bijeg, moj podsjetnik na oca kojeg više nema.
“Šta radiš?” upitala sam, glas mi je zadrhtao. Nisam se mogla pomaknuti s mjesta.
“Ovo ti više ne treba. Ti si sada žena, majka, a ne dijete koje se skriva iza crtanih junaka,” rekla je hladno, ne gledajući me u oči. “Samo zauzimaju prostor. Treba nam mjesta za stvari od malog.”
Moj muž, Dario, stajao je po strani, zbunjen i nijem. Znao je koliko mi ta kolekcija znači. Znao je da je svaki strip bio poklon od mog oca, koji je preminuo kad sam imala deset godina. Znao je da sam sate provodila čitajući ih kad mi je bilo najteže – kad sam se osjećala izgubljeno u novom gradu, kad sam bila trudna i sama dok je on radio po cijele dane.
“Mama, možda si trebala pitati Amru prije nego što…” pokušao je Dario, ali ga je prekinula pokretom ruke.
“Ne budi smiješan. Zar želiš da tvoj sin odrasta okružen starim papirima? Amra mora naučiti pustiti prošlost.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam mogla vjerovati da netko može biti tako bezosjećajan. Nisam mogla vjerovati da Dario ne reagira snažnije. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na podu prazne sobe i gledala u praznu policu. U glavi su mi odzvanjale riječi moje svekrve: “Vrijeme je da odrasteš.” Ali što ako ne želim odrasti na način na koji ona misli? Što ako su ti stripovi bili jedino što me povezivalo s ocem?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Dario je pokušavao biti posrednik, ali nije znao kako. Njegova majka dolazila je svaki dan, donosila kolače i ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam izbjegavala razgovor, povukla sam se u sebe.
Jednog popodneva, dok sam spremala ručak, čula sam kako moj sin Dino pita baku: “Bako, gdje su mamine knjige sa slikama? Ona mi ih je čitala prije spavanja.” Svekrva ga je pogledala s blagim osmijehom: “To nije bilo za tebe, sinek. Sad imaš svoje igračke.”
Dino se okrenuo prema meni s upitnim pogledom. Nisam znala što da mu kažem. Kako objasniti djetetu da su njegove uspomene izbrisane zbog tuđe odluke?
Nakon nekoliko dana skupila sam hrabrost i otišla kod svekrve. Sjela sam nasuprot nje za kuhinjski stol, ruke su mi drhtale.
“Zašto si to napravila?” pitala sam tiho.
Pogledala me ravno u oči: “Amra, ja samo želim najbolje za svoju obitelj. Ti si sada majka i supruga. Moraš naučiti ostaviti prošlost iza sebe.”
“Ali to nije bila tvoja odluka! To su bile moje uspomene! Moj otac…” glas mi je pukao.
Svekrva je uzdahnula: “Svi smo izgubili nekoga. Ali život ide dalje. Ne možeš vječno živjeti u prošlosti.”
U tom trenutku shvatila sam da nikada neće razumjeti. Da za nju uspomene nisu svete kao za mene. Da ona nikada nije morala tražiti utjehu u nečemu što joj je ostalo od voljene osobe.
Vratila sam se kući slomljena. Dario me zagrlio, ali nisam osjećala utjehu. Osjećala sam samo prazninu.
Tjedni su prolazili, ali rana nije zarastala. Počela sam izbjegavati svekrvu, a ni odnos s Dariom više nije bio isti. Svaka sitnica podsjećala me na gubitak – ne samo stripova, nego i dijela sebe.
Jedne večeri, dok sam spremala Dina za spavanje, pitao me: “Mama, hoćeš li mi opet čitati o onom hrabrom dječaku?”
Suze su mi potekle niz lice dok sam ga grlila: “Ne mogu više, sine. Nema više tih priča.”
Te noći odlučila sam napisati pismo svom ocu – pismo koje nikada neće pročitati:
“Dragi tata,
Danas su nestale naše priče. Netko tko nikada nije razumio koliko si mi značio odlučio je da više ne trebam tvoje darove. Oprosti što ih nisam bolje čuvala. Oprosti što nisam bila jača. Ali obećavam ti – pričat ću Dini o tebi i o svemu što si me naučio. Iako više nemam tvoje stripove, imam uspomene koje nitko ne može baciti u smeće…”
Nakon toga počela sam skupljati nove stripove s Dinom. Nisu bili isti kao oni stari, ali svaki put kad bi se nasmijao ili pitao nešto o junacima, osjećala sam da gradimo nove uspomene – naše uspomene.
Ali još uvijek me proganja pitanje: gdje su granice između pomoći i zadiranja u tuđu intimu? Ima li itko pravo odlučivati što nam treba ostati iz prošlosti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Kako biste zaštitili svoje uspomene kad ih drugi ne razumiju?