Laži, tišine i novi početak – Priča jedne žene iz Sarajeva

“Ne laži mi više, Adnane!” – povikala sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevne sobe, dok su kroz prozor dopirali zvuci tramvaja s Marijin Dvora. Adnan je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši. “Samo reci istinu, molim te…” prošaptala sam, ali odgovor nije došao.

Tog trenutka, sve što sam gradila s njim u zadnjih petnaest godina – zajednički stan na Grbavici, subotnje kafe na Baščaršiji, naši sinovi Tarik i Faris – sve je to postalo sumnjivo, krhko, lažno. U meni je gorjela mješavina bijesa i tuge. Nisam znala što je gore: njegova izdaja ili moja nemoć da to promijenim.

Prvi put sam ga posumnjala prije nekoliko mjeseci. Kasni dolasci kući, skriveni osmijesi dok tipka poruke, miris parfema koji nije moj. Moja prijateljica Lejla me tješila: “Ma pusti, možda si samo umorna. Svi brakovi imaju krize.” Ali nisam bila umorna – bila sam prevarena.

Jedne noći, dok je Adnan spavao, uzela sam mu mobitel. Ruke su mi se tresle dok sam čitala poruke s nepoznatim brojem: “Nedostaješ mi…” “Kad ćeš opet doći?” Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće. Nisam plakala. Samo sam sjedila u mraku i gledala ga kako mirno diše, kao da ništa nije pogrešno.

Sljedećih dana šutjela sam. Nisam imala snage za svađu. Djeca su primijetila moju tišinu. Tarik me pitao: “Mama, jesi li bolesna?” Faris mi je donosio crteže s našom porodicom, svi nasmijani. Nisam imala srca reći im istinu.

Adnan je pokušavao biti pažljiviji. Donosio mi je cvijeće iz Marketa, predlagao zajedničke izlete na Igman. Ali svaki njegov dodir bio mi je stran, hladan. Počela sam izbjegavati njegov pogled.

Jednog jutra, dok su dječaci bili u školi, sjela sam s Lejlom na kafu u Titovoj ulici. “Šta ćeš sad?” pitala me tiho. Pogledala sam je kroz suze: “Ne znam. Bojim se biti sama. Bojim se šta će ljudi reći. Bojim se da više nikad neću biti sretna.” Lejla me zagrlila: “Nisi sama. I nisi prva kojoj se ovo desilo. Ali moraš misliti na sebe.”

Te noći sam odlučila: neću više šutjeti. Kad je Adnan došao kući, sjeli smo za kuhinjski stol. “Znam za nju,” rekla sam mirno. Pogledao me kao da mu je laknulo što više ne mora lagati. “Žao mi je, Amra… Nisam htio da te povrijedim.”

“Ali jesi,” odgovorila sam. “I sad moramo odlučiti šta dalje.” Plakala sam pred njim prvi put nakon mnogo godina. On je šutio.

Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Djeca su osjećala napetost, ali nismo im ništa rekli. Moja majka Azra dolazila je češće, donosila pite i pokušavala me oraspoložiti pričama iz mladosti: “I tvoj otac je bio mangup, ali smo uvijek nalazili način da oprostimo jedno drugom.” Nisam joj imala snage reći da ovaj put oprost nije moguć.

Jednog popodneva, dok su dječaci igrali fudbal ispred zgrade, Adnan mi je rekao: “Odlazim kod nje. Ne mogu više ovako.” Samo sam klimnula glavom. Osjetila sam olakšanje i užas u isto vrijeme.

Prve noći bez njega nisam spavala. Slušala sam tišinu stana i pitala se gdje sam pogriješila. Je li moglo biti drugačije? Jesam li trebala više voljeti ili manje praštati?

Dani su prolazili sporo. Učila sam živjeti sama sa sobom. Prijateljice su me zvale na izlaske, ali nisam imala volje za smijeh ni za ljude. Najteže mi je bilo pred djecom glumiti da je sve u redu.

Jednog dana Faris me zagrlio i rekao: “Mama, ti si najhrabrija žena na svijetu.” Plakala sam dugo nakon toga.

Počela sam pisati dnevnik – svoje misli, strahove, nade. Pisanje me spašavalo od ludila. Prijavila sam se na kurs engleskog jezika u Centru Skenderija; željela sam naučiti nešto novo, dokazati sebi da još uvijek vrijedim.

Polako su dolazili mali trenuci sreće: jutarnja kafa na balkonu dok sunce grije Trebević; smijeh djece dok gledamo stare slike; razgovori s Lejlom o svemu i ničemu.

Adnan se povremeno javljao zbog djece. Bio je tužan i izgubljen. Ponekad bih ga sažalijevala, ponekad mrzila. Ali više nisam osjećala onu bol koja me prije razarala.

Nakon godinu dana od rastave, osjećam se jačom nego ikad prije. Naučila sam voljeti sebe – sa svim svojim manama i ranama. Naučila sam da nije sramota biti sama i da sreća ne zavisi od tuđih izbora.

Ponekad se pitam: jesam li mogla spasiti naš brak? Jesam li trebala više boriti se ili ranije otići? Ali znam jedno – sada dišem punim plućima.

Možda nisam pronašla sve odgovore, ali pronašla sam sebe.

Šta vi mislite – može li žena u Bosni ili Hrvatskoj zaista biti sretna sama? Ili nam društvo još uvijek ne dopušta da budemo ono što jesmo?