Majčine suze i moj put: Između očekivanja i slobode
“Ne mogu više, mama!” viknula sam kroz suze, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile stisnute u šake. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali meni je u grlu gorjelo. Majka je stajala nasuprot mene, u pregači, s rukama prekrštenim na prsima. Njezine oči, uvijek tako stroge i prodorne, sada su bile ispunjene suzama koje nije htjela pustiti.
“Lejla, ne razumijem zašto mi to radiš. Sve što želim je da imaš siguran život. Da budeš učiteljica, kao tvoja tetka Azra. Da imaš stalni posao, penziju, mirnu starost. Zar je to toliko loše?”
Osjećala sam se kao da me guši. Godinama sam slušala iste rečenice, iste brige, iste planove koji nisu bili moji. Sjećam se kako sam još kao djevojčica gledala kroz prozor naše male kuće u Zenici i sanjala o tome da postanem slikarica. Boje su mi bile utočište, platno moj svijet. Ali svaki put kad bih spomenula umjetnost, majka bi samo odmahivala glavom.
“Umjetnost? Od toga se ne živi, Lejla. Pogledaj komšinicu Mirelu – završila akademiju pa sad prodaje slike na pijaci za sitniš. Hoćeš li tako završiti?”
Tog dana, kad sam joj rekla da sam upisala Likovnu akademiju u Zagrebu, a ne pedagoški fakultet u Sarajevu kako je ona željela, njezin pogled bio je kao led. Otac je šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu za cigaretom. Brat Emir je samo slegnuo ramenima – on je uvijek bio majčin ponos, studirao je elektrotehniku i već radio u Njemačkoj.
“Lejla, nisi dijete više. Ali zapamti – kad ti bude teško, nemoj dolaziti plakati meni na rame!”
Te riječi su me pratile godinama. Prvi mjeseci u Zagrebu bili su teški. Stanovala sam u maloj sobici kod tete Sanje na Trešnjevci. Novca nikad dovoljno – radila sam po kafićima, crtala portrete turista na Jelačić placu. Ponekad bih navečer plakala od umora i gladi, ali nisam htjela zvati majku. Nisam htjela čuti “jesam ti rekla”.
S vremenom sam pronašla prijatelje – Ivu iz Osijeka, Tarika iz Tuzle, Anu iz Splita. Svi smo bježali od nečijih očekivanja. Dijelili smo snove i strahove uz jeftino vino i stare gitare. Jedne večeri, dok smo crtali grafite na napuštenoj zgradi u Savskoj, Iva me pitala:
“Zašto ti je toliko važno da uspiješ baš kao slikarica?”
Zastala sam s bojom u ruci. “Jer prvi put osjećam da živim svoj život. Ne majčin, ne tuđi. Moj.” Iva se nasmiješila i zagrlila me.
Ali nije sve bilo tako romantično. Jednog dana dobila sam poziv iz Zenice – otac je završio u bolnici zbog srčanog udara. Vratila sam se kući prvi put nakon dvije godine. Majka me dočekala na vratima – starija, umornija, ali još uvijek ponosna.
“Lejla…” počela je tiho dok smo sjedile uz bolnički krevet mog oca. “Znaš da te volim. Samo… bojim se za tebe. Svijet nije nježan prema onima koji sanjaju.” Gledala sam je i prvi put shvatila da njezin strah nije mržnja prema mojim snovima nego ljubav koja ne zna drugačije.
Otac se oporavio, ali odnos s majkom ostao je napet. Vratila sam se u Zagreb s osjećajem krivnje i tuge. Počela sam sumnjati u sebe – možda sam sebična? Možda sam trebala ostati i biti ono što ona želi?
Godine su prolazile. Završila sam akademiju s pohvalom, imala nekoliko izložbi po Hrvatskoj i Bosni. Novac je dolazio i odlazio – nekad sam jedva plaćala stanarinu, nekad bih prodala sliku za dobru cijenu pa slavila s prijateljima cijelu noć.
Majka mi je rijetko pisala – kratke poruke: “Jesi li dobro? Jesi li jela?” Nikad nije pitala za slike ili izložbe.
Jednog dana dobila sam poziv iz Sarajeva – ponudili su mi stipendiju za rezidenciju mladih umjetnika u Parizu. Bila sam presretna! Ali istovremeno me boljelo što nemam s kim podijeliti tu sreću kod kuće.
Nazvala sam majku:
“Mama… dobila sam stipendiju za Pariz!”
Tišina s druge strane.
“Lijepo… Čuvaj se tamo među tim strancima.”
Spustila sam slušalicu i zaplakala kao dijete.
U Parizu sam prvi put osjetila slobodu bez težine prošlosti. Ali svaka galerija, svaki uspjeh bio je pomalo gorak jer nisam imala njezinu podršku.
Vratila sam se nakon godinu dana – ovaj put kao uspješna umjetnica, ali još uvijek kći koja traži majčin zagrljaj.
Naša posljednja svađa dogodila se prošle zime kad sam došla kući za Bajram.
“Lejla, svi pitaju kad ćeš se udati, kad ćeš naći pravi posao! Zar ti nije dosta lutanja?”
Pogledala sam je kroz suze:
“Mama, ja jesam pronašla svoj put. Možda nije onakav kakav si ti sanjala za mene, ali ja sam sretna… ili barem pokušavam biti.” Majka je šutjela dugo, a onda prvi put spustila glavu i pustila suzu predamnom.
Danas sjedim u svom ateljeu u Zagrebu i gledam slike koje vise po zidovima – svaka nosi dio moje borbe i moje ljubavi prema životu kakav želim živjeti.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog slobode? Jesam li mogla pronaći kompromis ili je svaka žena na Balkanu osuđena da bira između svojih snova i tuđih očekivanja?
Što vi mislite – može li se ikada potpuno pobjeći od roditeljskih snova ili nas oni prate cijeli život?