Šamar u kafiću: Kad su moju majku povrijedili, a mene nije bilo

“Jesi li ti sin od gospođe Mare?” pitao me policajac dok sam još u uniformi stajao na vratima stana. Glas mu je bio ozbiljan, a pogled spušten. U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Znao sam da nešto nije u redu. “Jesam… što se dogodilo?” pitao sam, osjećajući kako mi se dlanovi znoje. “Vaša majka je sinoć imala incident u kafiću na uglu. Netko ju je udario. Sad je u bolnici, ali stabilno je.”

Nisam ni stigao pitati više, već sam istrčao iz stana. U glavi mi je odzvanjalo: ‘Netko ju je udario.’ Moju majku, Mare, ženu koja je preživjela rat, ostala udovica s dvoje djece, radila cijeli život u tekstilnoj tvornici i nikad nikome nije učinila ništa loše. Kako je moguće da se to dogodi baš njoj?

U bolnici sam zatekao sestru Anu kako sjedi pored kreveta. Majka je imala modricu na obrazu i pogled pun tuge. “Sine moj…” prošaptala je kad me vidjela. Sjeo sam kraj nje i uhvatio je za ruku. “Mama, tko ti je to napravio?” pitao sam kroz suze koje sam pokušavao sakriti.

“Nije važno, sine. Samo sam htjela popiti kavu kao svaki dan. Onaj Ivan iz susjedstva… bio je pijan, vikao je na konobaricu, a ja sam mu rekla da se smiri. Onda me udario… Nisam ni stigla reagirati.”

Ana je šutjela, stisnutih usana. Osjećao sam kako mi bijes ključa u prsima. Ivan… taj čovjek kojeg svi znamo iz kvarta, uvijek problematičan, ali nitko mu ništa ne može jer mu je brat policajac. “Ne može to tako proći!” viknuo sam, a majka me povukla za ruku. “Nemoj, molim te. Ne želim probleme. Samo želim mir.”

Ali kako da budem miran? Kako da oprostim sebi što nisam bio tu kad joj je trebalo? Cijeli život sam pokušavao biti dobar sin – završio sam vojnu školu, zaposlio se u vojsci da mogu pomoći obitelji, ali uvijek sam bio odsutan kad su najviše trebali moju zaštitu.

Narednih dana kvart je brujao o incidentu. Neki su šaptali da je Mare sama kriva jer se miješala u tuđe stvari. Drugi su govorili da bi Ivan odavno trebao biti iza rešetaka, ali ga brat uvijek izvuče. U meni se miješala krivnja i nemoć.

Jedne večeri, dok sam sjedio s ocem od Ane – mojim pokojnim očuhom – prisjetio sam se njegovih riječi: “Sine, pravda u ovoj zemlji često nije za nas male ljude. Moraš naučiti gutati ponos i čuvati svoje bližnje kako znaš i umiješ.” Tada mi te riječi nisu značile puno, ali sada su odzvanjale kao istina koju nisam htio prihvatiti.

Ana me pokušavala smiriti: “Ne možeš ništa promijeniti ako napraviš glupost. Mama bi najviše patila kad bi tebe izgubila zbog osvete.” Ali nisam mogao spavati noćima. Sanjao sam majčin uplakani pogled i Ivanov podrugljivi smijeh.

Jednog dana skupio sam hrabrost i otišao do kafića gdje se sve dogodilo. Konobarica Lidija me dočekala s nelagodom: “Znam zašto si došao… Žao mi je zbog vaše majke. Ali znaš kako to ide ovdje – svi šute jer se boje Ivana i njegovog brata.”

“A što bi ti napravila da ti netko udari majku?” pitao sam je tiho.

Lidija je slegnula ramenima: “Možda bih otišla iz ovog grada. Ovdje pravda ne dolazi brzo.” Taj odgovor me pogodio više nego što sam očekivao.

Vratio sam se kući i zatekao majku kako sjedi sama za stolom, gleda kroz prozor i šuti. Prvi put u životu izgledala mi je staro i slomljeno. Sjeo sam kraj nje i rekao: “Mama, oprosti što nisam bio tu… Oprosti što te nisam mogao zaštititi.”

Pogledala me blagim očima: “Sine moj, nisi ti kriv. Život nas nauči da ne možemo sve kontrolirati. Najvažnije je da smo zajedno i da ne dopustimo mržnji da nas pojede iznutra.” Suze su mi krenule niz lice.

Ali nisam mogao pustiti da sve prođe bez borbe. Prijavio sam Ivana policiji, iako su mi svi govorili da nema smisla. Slučaj su brzo zatvorili zbog ‘nedostatka dokaza’. Nitko od gostiju nije htio svjedočiti.

Tada sam shvatio koliko smo zapravo sami protiv sustava koji štiti nasilnike i moćnike. Počeo sam razgovarati s drugim susjedima – starijom gospođom Ružom kojoj su prije mjesec dana razbili prozor jer se žalila na buku; Mirzom iz Bihaća koji radi kao vozač tramvaja i stalno trpi uvrede jer nije ‘naš’. Svi su imali svoju priču o nepravdi.

Jedne večeri okupili smo se kod nas doma – Ana, Ruža, Mirza i još nekoliko ljudi iz kvarta. Počeli smo pričati o tome kako možemo pomoći jedni drugima, kako možemo prijaviti nasilje anonimno ili barem pružiti podršku žrtvama.

Moja majka Mare tada je rekla nešto što nikad neću zaboraviti: “Možda ne možemo promijeniti svijet preko noći, ali možemo biti ljudi jedni drugima. Ako šutimo, onda smo isti kao oni koji čine zlo.” Te riječi su mi dale snagu.

Danas još uvijek osjećam gorčinu zbog onoga što se dogodilo mojoj majci. Još uvijek se pitam jesam li mogao učiniti više ili drugačije. Ali znam jedno – neću više šutjeti pred nepravdom.

Ponekad se pitam: Koliko još puta moramo progutati ponos prije nego što kažemo dosta? Hoće li ikada doći dan kad će pravda biti ista za sve nas? Što vi mislite – ima li smisla boriti se protiv sustava ili nam ostaje samo šutnja?