Sreća u tišini: Majčina tiha pobuna
“Opet ta stara bluza, mama?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla ugristi se za jezik. Stajala je pred ogledalom, vezala maramu na isti način kao i svako jutro, dok su joj prsti nježno prelazili preko izblijedjelog platna. U ormaru iza nje visjele su nove haljine, još s etiketama, koje smo joj sestra i ja kupile za rođendan, za Bajram, za svaki put kad smo mislile da će napokon poželjeti nešto novo.
“Sreća voli tišinu, Amra,” odgovorila je tiho, kao da mi pjeva uspavanku. Nije me ni pogledala. Samo je nastavila slagati rukave, kao da time slaže i svoje misli.
Nisam mogla više izdržati. “Mama, ljudi pričaju. Kažu da nemamo ništa, da siromaštvo izlazi iz naše kuće na svakom koraku! A ti… kao da im daješ razlog!”
Okrenula se prema meni, oči joj blage, ali umorne. “Neka pričaju. Neka misle što hoće. Ja znam što imam i što nemam.”
Tog dana sam prvi put osjetila sram zbog njezinih izbora. U školi su me zadirkivali – “Amra, kad ćeš i ti početi nositi mamine stare haljine?” Smijali su se, a ja sam šutjela. Nisam znala kako im objasniti da moja mama nije siromašna, samo… drugačija.
Moj otac, Jasmin, bio je ponosan čovjek. Radio je u općini, uvijek u ispeglanoj košulji i cipelama koje je čistio svako jutro. Kad bi došao kući i vidio mamu u staroj odjeći, lice bi mu se stisnulo. “Azra, ljudi misle da te ne mogu obući! Sramotiš me pred svijetom!”
Mama bi samo slegnula ramenima. “Neka misle što hoće.”
Jedne večeri, dok su sestra Lejla i tata gledali dnevnik, sjela sam kraj mame u kuhinji. Kuhala je čaj od nane, mirisao je na djetinjstvo. “Mama, zašto to radiš? Zašto ne obučeš nešto novo?”
Pogledala me dugo, kao da traži riječi koje bi mi mogle otvoriti oči. “Znaš li ti koliko puta sam u životu morala šutjeti da bih sačuvala mir? Koliko puta sam progutala ponos da bih vas nahranila? Kad obučeš novo, ljudi gledaju. Počinju brojati tvoje korake, tvoje osmijehe. Kad si neprimjetan, možeš biti sretan u tišini.”
Nisam razumjela tada. Mislila sam da je to samo izgovor.
Ali stvari su postale ozbiljnije kad je Lejla dobila posao u Zagrebu. Prva plata, prva nova torba za mamu. “Mama, molim te, barem za Bajram!” Lejla je molila.
Mama je uzela torbu, zahvalila se i stavila je na policu. Na Bajram je opet obukla staru haljinu.
Tata je eksplodirao: “Dosta više! Što želiš dokazati? Da si bolja od svih nas? Da si svetica? Ljudi misle da sam škrtac!”
Mama je šutjela. Samo su joj ruke drhtale dok je rezala baklavu.
Te noći sam čula kako plače u kupaonici. Prvi put sam poželjela zagrliti je i reći joj da razumijem, ali nisam znala kako.
Godine su prolazile. Tata je otišao u penziju, Lejla se udala i preselila u Sarajevo. Ja sam ostala s mamom. Jednog dana došla sam kući ranije s posla i zatekla je kako sjedi na podu sobe, okružena starim pismima i fotografijama.
“Što radiš?” pitala sam.
“Tražim sebe,” odgovorila je kroz suze.
Sjela sam kraj nje i uzela jedno pismo. Bilo je to pismo njezine majke iz 1992., kad su bježali iz Bihaća za vrijeme rata.
“Mama… jesi li zato uvijek šutjela? Zbog rata? Zbog svega što si izgubila?”
Pogledala me kroz suze: “Kad izgubiš dom, naučiš ne vezivati se za stvari. Naučiš cijeniti ono što imaš – mir u srcu i tišinu oko sebe. Nova haljina ne može sakriti rane koje nosim ispod kože.”
Tada sam prvi put shvatila – njezina odjeća bila je njezin štit, njezin način da ostane neprimjetna u svijetu koji ju je previše puta povrijedio.
Ali obitelj nije prestajala pritiskati. Na svakoj svadbi ili dženazi netko bi dobacio: “Azra opet u istoj haljini!” Ja bih crvenjela od srama.
Jednog dana došla sam kući i zatekla mamu kako sjedi s komšinicom Nadom. Nada joj je tiho rekla: “Znaš, Azra, ja te razumijem. I ja sam prestala kupovati novo otkad mi je muž umro. Ne treba mi ništa osim mira.”
Mama se nasmiješila prvi put nakon dugo vremena.
Te večeri sjela sam kraj nje i rekla: “Mama, ako te to čini sretnom… nosi što želiš. Samo mi obećaj da ćeš biti dobro.”
Pogledala me s ljubavlju kakvu nisam vidjela godinama: “Sreća voli tišinu, Amra. Ali ponekad treba i zagrljaj.” Zagrlila sam je čvrsto.
Danas kad prođem ulicom i vidim mamu u staroj haljini kako nosi kruh iz pekare, više ne osjećam sram nego ponos. Naučila me da sreća nije u onome što pokazujemo svijetu nego u onome što nosimo duboko u sebi.
Ali ponekad se pitam: Jesmo li mi kao društvo zaboravili slušati tišinu drugih? Moramo li uvijek suditi po onome što vidimo izvana?