Dan kad sam sina i snahu izbacio iz kuće: Jesam li zauvijek uništio svoju obitelj?

“Dosta! Ne mogu više ovako!” povikao sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam gledao u sina. Luka je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo crveno od bijesa, a njegova supruga, Mirela, sjedila je na rubu kauča, stisnutih usana i pogleda prikovanog za pod. U tom trenutku, kuća u kojoj sam proveo cijeli život postala je bojno polje.

Sve je počelo prije tri godine, kad su Luka i Mirela ostali bez posla u Zagrebu. “Tata, možemo li privremeno kod tebe dok ne stanemo na noge?” pitao me tada Luka, a ja sam, naravno, odmah pristao. Bio sam sretan što mogu pomoći svom djetetu. Nisam ni slutio da će to privremeno postati trajno.

U početku je sve bilo u redu. Mirela je kuhala, Luka mi je pomagao oko vrta. Smijali smo se zajedno uz večeru, gledali utakmice Dinama i šalili se na račun politike. Ali s vremenom su se stvari počele mijenjati. Mirela je sve češće bila nervozna, Luka povučen. Počeli su kasniti s plaćanjem režija koje smo dogovorili. “Tata, znaš da tražimo posao…” opravdavao se Luka svaki put kad bih spomenuo novac.

Jedne večeri, dok sam sjedio u kuhinji i brojao zadnje kune za režije, čuo sam kako se svađaju u sobi. “Ne mogu više ovako! Tvoj otac stalno prigovara!” vikala je Mirela. “A što da radim? Nema posla!” odgovorio je Luka. Srce mi se stegnulo. Osjećao sam se kao uljez u vlastitoj kući.

S vremenom su njihovi problemi postali i moji. Počeli su mi zamjerati što komentiram kako troše novac ili što im sugeriram da više pomažu po kući. “Tata, nisi ti više mlad kao prije, pusti nas da vodimo svoje živote!” rekao mi je Luka jedne večeri kad sam ga zamolio da pokosi travu.

Najgore je bilo prošle zime. Struja je bila isključena jer nismo platili račun na vrijeme. Sjedili smo svi troje u mraku, omotani dekama. “Ovo nije život!” izderala se Mirela i zalupila vratima. Luka je samo šutio i gledao kroz prozor. Tada sam prvi put pomislio: možda bi svima bilo bolje da odu.

Ali nisam imao snage to izgovoriti. Sve do tog dana kad sam ih zatekao kako se svađaju zbog sitnice – tko će oprati suđe. “Dosta! Ovo nije više moj dom!” povikao sam tada i osjetio kako mi suze naviru na oči.

“Što to pričaš?” pitao je Luka tiho.

“Hoću svoj mir natrag! Hoću svoj dom natrag! Vi ste mladi, snaći ćete se! Ovdje više nema mjesta za sve nas!” rekao sam, glas mi je pucao.

Mirela je ustala, uzela torbu i bez riječi izašla iz kuće. Luka me gledao nekoliko sekundi, oči su mu bile pune suza koje nije htio pokazati. “Dobro, tata… Ako tako želiš.”

Nakon što su otišli, kuća je postala tiha kao grob. Prvih nekoliko dana osjećao sam olakšanje – napokon mir, napokon mogu gledati televiziju bez slušanja njihovih prepirki. Ali onda je došla praznina. Nema više mirisa Mireline kave ujutro, nema Lukinog smijeha dok gleda stare snimke Hajduka na YouTubeu.

Pokušao sam ih nazvati nekoliko puta, ali nisu se javljali. Susjeda Marija mi je rekla da su unajmili mali stan na periferiji grada i da Luka radi na građevini. Mirela navodno čisti po kućama. Srce mi se slomilo kad sam to čuo – nisam želio da pate, samo sam želio svoj mir.

Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i gledao stare fotografije s Lukinog krizmanja, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ana.

“Ivane, što si to napravio? Cijela obitelj priča o tome! Kako si mogao izbaciti vlastito dijete?”

Nisam znao što reći. “Nisam imao izbora… Nisam više mogao izdržati…”

“Svi imamo probleme! Ali obitelj je obitelj!” vikala je Ana kroz suze.

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počeo sam preispitivati svoju odluku. Jesam li stvarno bio sebičan? Jesam li mogao još malo izdržati? Ili sam samo čovjek koji ima pravo na svoj mir?

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako su otišli. Božić sam proveo sam prvi put u životu. Na stolu su bile tri tanjura – za mene, Luku i Mirelu – ali samo jedan je bio korišten.

Ponekad noću sanjam da mi Luka dolazi na vrata i kaže: “Tata, oprosti…” Ali kad se probudim, shvatim da vrata ostaju zatvorena.

Možda sam pogriješio. Možda nisam imao izbora. Možda smo svi samo žrtve vremena u kojem živimo – vremena kad ni obitelj više nije sigurna luka.

Što vi mislite? Jesam li napravio pravu stvar ili sam zauvijek uništio ono malo što nam je ostalo? Koliko čovjek treba žrtvovati sebe za svoju djecu?