Majka mi je ostavila samo prazninu: Istina o nasljedstvu koja je razdvojila moju porodicu
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Alma!” povikao sam, glas mi je drhtao dok sam gledao svoju sestru preko kuhinjskog stola. U ruci sam stiskao pismo koje sam pronašao među majčinim stvarima, pismo koje je promijenilo sve što sam mislio da znam o svojoj obitelji.
Alma je sjedila mirno, spuštenih očiju, prstima je vrtjela lančić koji joj je mama ostavila. “Nisam ja kriva, Harise. Nisam ja pisala oporuku.”
“Ali znala si! Znala si cijelo vrijeme, a meni nisi rekla ništa!”
U tom trenutku, osjećao sam se kao dijete koje je izgubilo sve sigurnosti. Odrastali smo u Sarajevu, u malom stanu na Grbavici. Majka, Senada, bila je stub naše male porodice otkako nas je otac napustio kad sam imao deset godina. Sjećam se kako bi nas navečer pokrivala i šaptala: “Vi ste moje sve. Nema razlike između vas.”
Ali sada, nakon njene smrti, otkrio sam da je sve – stan, vikendica na Bjelašnici, čak i bakin zlatni prsten – ostavila Almi. Meni ništa. Samo praznina.
Prva noć nakon sahrane bila je najteža. Sjedio sam u mračnoj dnevnoj sobi, gledao kroz prozor u praznu ulicu i pokušavao shvatiti gdje sam pogriješio. Jesam li bio loš sin? Jesam li mogao više pomagati? Uvijek sam mislio da sam bio uz nju – vodio je kod doktora, kupovao lijekove, zvao svaki dan kad sam otišao studirati u Zagreb.
Alma je ostala s njom. Zaposlila se u lokalnoj apoteci i nikad nije otišla iz Sarajeva. Možda je to majka cijenila više od mojih poziva i povremenih posjeta.
Sljedećih dana, napetost među nama rasla je poput oluje. Rođaci su dolazili na kahvu, šaputali po hodniku i gledali me sažaljivo. Tetka Azra me povukla u stranu: “Haris, nemoj zamjeriti Almi. Znaš da je tvoja majka imala svoje razloge.”
“Koje razloge? Zar nisam bio njen sin?” pitao sam kroz suze.
Tetka je slegnula ramenima. “Nekad roditelji naprave greške koje ni sami ne razumiju.”
Jedne večeri, dok smo Alma i ja sjedili za istim stolom, tišina među nama bila je teža od bilo kakvih riječi.
“Znaš li ti koliko me ovo boli?” upitao sam tiho.
Alma je podigla pogled. Oči su joj bile crvene. “Znam, Harise. Ali ja nisam tražila ovo. Mama mi je samo rekla da će tako biti najbolje. Rekla je da ti imaš svoj život, da si snažan i da ćeš se snaći gdje god bio. Meni… meni je rekla da joj treba netko tko će ostati ovdje.”
Osjetio sam kako mi srce puca na dva dijela. Zar to znači da me mama manje voljela? Ili je samo vjerovala da ću ja lakše podnijeti gubitak?
Počeo sam preispitivati svaki trenutak iz djetinjstva: kako me grlila kad bih pao s bicikla, kako bi mi spremala omiljene pite kad bih dolazio iz Zagreba… Je li sve to bila laž?
Jedne noći sanjao sam majku. Stajala je na vratima stana, onako kako bi nas čekala kad bismo kasno dolazili kući. Pitala me: “Zašto si ljut na Almu? Ona nije kriva.” Probudih se u suzama.
Dani su prolazili, a ja sam postajao ogorčeniji. Prijatelji su mi govorili: “Bori se za svoje pravo! Tuži sestru!” Ali nisam mogao zamisliti sudnicu između mene i Alme. Nismo mi takva porodica… ili sam barem tako mislio.
Jednog jutra, dok sam pakirao stvari za povratak u Zagreb, Alma mi je prišla s kutijom u rukama.
“Ovo je tvoje,” rekla je tiho.
Otvorio sam kutiju – unutra su bile stare fotografije, moj prvi crtež koji sam napravio za mamu, i pismo napisano njenim rukopisom.
Dragi Harise,
Ako čitaš ovo, znači da me više nema. Znam da si ljut i povrijeđen zbog moje odluke. Nisam to napravila jer te ne volim – ti si uvijek bio moje sunce. Ali znam koliko si snažan i koliko možeš izgraditi svoj život gdje god bio. Almi treba dom, treba sigurnost ovdje gdje smo odrasli. Molim te, nemoj joj zamjeriti.
Volim te zauvijek,
Tvoja mama
Suze su mi kapale po papiru dok sam čitao te riječi iznova i iznova. Možda nikad neću potpuno razumjeti njenu odluku, ali znao sam da moram pokušati oprostiti – zbog sebe i zbog Alme.
Prije nego što sam otišao, zagrlio sam sestru prvi put nakon majčine smrti.
“Nisam izgubio samo nasljedstvo,” šapnuo sam joj u kosu. “Izgubio sam osjećaj sigurnosti koji sam imao cijeli život. Ali možda možemo zajedno pronaći novi način da budemo obitelj.”
Danas često razmišljam: Je li moguće oprostiti roditeljsku nepravdu? Može li porodica preživjeti izdaju koju nismo birali? Što biste vi učinili na mom mjestu?