Izbacila sam muževu tetku iz kuće – Jesam li ja stvarno kriva?
“Jel’ ti to stvarno misliš da je ovo čisto? U Njemačkoj bi ti za ovo dali kaznu!” Ružičin glas odjekivao je kroz naš mali dnevni boravak, dok sam ja stajala pored stola s krpom u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Muž, Ivan, samo je šutio, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče. Djeca su se povukla u svoju sobu, osjetivši napetost u zraku.
Ružica, Ivanova tetka, prvi put je došla kod nas nakon što je dvadeset godina provela u Njemačkoj. Svi smo se veselili njezinom dolasku, pogotovo Ivan, koji ju je pamtio iz djetinjstva kao toplu i brižnu osobu. Ali čim je kročila u naš stan na Trešnjevci, sve se promijenilo. Nije prošlo ni pola sata, a već je komentirala kako nam je stan premali, kako nam je namještaj staromodan i kako bi “prava žena” trebala bolje voditi računa o kući.
“U Njemačkoj žene rade po cijele dane i još im kuće blistaju! A ti? Što ti radiš cijeli dan?” nastavila je dok sam pokušavala iznijeti kolače koje sam sama ispekla. “Ovi kolači su ti preslatki. Znaš, šećer nije zdrav. U Njemačkoj bi ti se smijali za ovakvo nešto.”
Ivan je pokušao promijeniti temu. “Tetka, kako je bilo u Düsseldorfu? Jesi li posjetila onu galeriju o kojoj si pričala?”
Ali Ružica nije popuštala. “Ma pusti ti galerije! Vi ovdje živite kao da ste zapeli u prošlom stoljeću. Pogledaj samo ove zavjese! U Njemačkoj bi ih bacili na smeće!”
Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Zatvorila sam oči na trenutak i duboko udahnula. Sjetila sam se svoje mame koja mi je uvijek govorila: “Budi dama, ne spuštaj se na tuđu razinu.” Ali što kad netko gazi po tvom dostojanstvu pred tvojom djecom?
Navečer, kad su djeca otišla spavati, Ružica je nastavila s kritikama. “Ivan, ti si mogao bolje. Mogao si naći ženu koja zna kuhati i čistiti. Tvoja majka bi se prevrnula u grobu da vidi ovo!”
Ivan je napokon podigao pogled i tiho rekao: “Tetka, molim te…”
Ali ona ga je prekinula: “Šuti ti! Ti si uvijek bio previše mekan. Zato ti i žena radi što hoće!”
Osjetila sam kako mi nešto puca iznutra. Nisam više mogla slušati uvrede na svoj račun, ni gledati Ivana kako šuti i trpi. Ustala sam od stola i pogledala Ružicu ravno u oči.
“Dosta! Ovo je moja kuća i neću dozvoliti da me ponižavaš pred mojom obitelji! Ako ti ovdje nije dobro, vrata su ti otvorena!”
Ružica me gledala nekoliko sekundi u šoku, a onda prasnula: “Ti ćeš mene izbaciti? Mene? Nakon svega što sam učinila za ovu obitelj?”
“Da, ja ću te izbaciti. Jer ovdje vrijede moja pravila i ovdje se poštuje domaćica. Ako to ne možeš prihvatiti, slobodno idi natrag u Njemačku ili gdje god želiš!”
Ivan je ustao i pokušao smiriti situaciju: “Ajde, smirite se obje…”
Ali Ružica je već uzimala svoju torbu i kaput. “Nikad više neću kročiti u ovu kuću! Sram vas bilo oboje!”
Vrata su zalupila za njom tako jako da su se slike na zidu zatresle. Ivan je sjeo na kauč i pokrio lice rukama.
“Jesi li morala baš tako?” pitao me tiho.
“A što si htio? Da šutim dok me ponižava pred djecom? Da misle kako je normalno da netko gazi njihovu mamu?”
Ivan nije odgovorio. Te noći nismo spavali. On je šutio, ja sam plakala u kupaonici. Sljedećih dana vladala je napetost u kući. Djeca su me pitala gdje je tetka Ružica i zašto više ne dolazi.
Moja svekrva me nazvala i rekla: “Znaš, Ružica mi se žalila da si je izbacila kao psa. Sramota za cijelu obitelj!”
Pokušala sam joj objasniti što se dogodilo, ali ona nije htjela slušati. “Ti si mlada, moraš poštovati starije! Tako smo mi odgajani!”
Osjećala sam se usamljeno i izdano. Ivan nije htio razgovarati o tome. Samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Proći će to…”
Ali nije prolazilo. Ružica je svima pričala svoju verziju priče – kako sam bezobrazna, kako ne znam biti domaćica ni supruga. Neki prijatelji su me podržali, ali većina rodbine me gledala s podozrenjem.
Jedne večeri sjela sam s Ivanom na balkon dok su djeca spavala.
“Znaš li koliko me boljelo kad si šutio? Kad nisi stao uz mene pred njom?” pitala sam ga.
Ivan je dugo šutio pa rekao: “Nisam znao što reći… Ona mi je kao druga majka bila kad sam bio mali… Nisam htio birati stranu.”
“Ali time si već izabrao stranu,” rekla sam tiho.
Sada sjedim sama u dnevnom boravku i razmišljam – jesam li stvarno pretjerala? Jesam li trebala šutjeti radi mira u kući ili sam imala pravo zaštititi sebe pred vlastitom djecom?
Možda nisam savršena domaćica ni supruga po Ružičinim standardima, ali zar nije važnije biti poštena prema sebi?
Što vi mislite – gdje je granica između poštovanja prema starijima i zaštite vlastitog dostojanstva? Biste li vi napravili isto na mom mjestu?