Uvijek rame za plakanje: Priča o ženi koja je zaboravila na sebe
“Ne sada, Jasmina, razgovaramo o ozbiljnim stvarima,” Dario je podignuo ruku, ne skidajući pogled s televizora. Njegov brat Ivan sjedio je preko puta, a njihova majka, teta Ruža, nervozno je vrtjela šalicu kave. Ja sam stajala na vratima dnevnog boravka s tanjurom u ruci, osjećajući se kao višak u vlastitoj kući.
“Ali…” pokušala sam još jednom, tiho, gotovo šaptom. Nitko nije reagirao. Samo je mala Lana, naša kćer, pogledala prema meni i stisnula usne. Znala je što slijedi – mama će opet sve prešutjeti.
Tako je bilo oduvijek. Bila sam ona koja sluša, tješi, smiruje. Kad je Dario ostao bez posla, ja sam radila duple smjene u trgovini. Kad je Ivan prolazio kroz razvod, ja sam ga tješila do kasno u noć. Kad je Lana imala noćne more, ja sam joj pjevala uspavanke dok nije zaspala. Svi su dolazili po utjehu – nikad nisu pitali kako sam ja.
Sjećam se kad mi je mama umrla. Svi su plakali, a ja sam kuhala kavu i dijelila kolače po dvorištu. “Jasmina, ti si jaka,” govorili su. “Ti to možeš izdržati.” I jesam. Ali nitko nije pitao koliko me boli.
Jedne večeri, dok sam slagala Darijeve košulje, Lana je ušla u sobu.
“Mama, zašto si uvijek sama?” pitala je tiho.
Zastala sam s košuljom u ruci. “Nisam sama, ljubavi. Tu ste ti i tata.”
“Ali tata te nikad ne sluša. I uvijek si tužna kad misliš da te nitko ne vidi.”
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i osjetila kako mi suze klize niz obraz.
Sljedećih dana sve me više gušio osjećaj praznine. Dario je bio sve udaljeniji – posao mu je napokon krenuo, ali sada je imao važnije teme od mojih sitnih briga. Ivan se preselio kod nove djevojke i više nije dolazio po savjete. Čak ni Lana nije više tražila moje priče prije spavanja – imala je mobitel i svoje svjetove.
Jednog popodneva, dok sam sjedila sama za kuhinjskim stolom, zazvonio je telefon. Bila je to Sanja, moja prijateljica iz djetinjstva.
“Jasmina, jesi dobro? Nisi se javljala danima.”
“Ma jesam… samo sam umorna,” slagala sam.
“Znaš što? Dođi kod mene na kavu. Samo nas dvije.”
Nešto u njenom glasu natjeralo me da pristanem. Prvi put nakon dugo vremena obukla sam haljinu koju volim i otišla iz kuće bez grižnje savjesti.
Sanja me dočekala zagrljajem.
“Znaš li da si uvijek bila tu za sve nas? Ali kad si zadnji put pitala samu sebe što ti treba?”
Nisam znala odgovoriti. Osjećala sam se kao da prvi put u životu dišem punim plućima.
Te večeri vratila sam se kući kasno. Dario me dočekao na vratima.
“Gdje si bila? Nisi ni javila!”
“Bila sam kod Sanje. Trebalo mi je malo vremena za sebe.”
Pogledao me kao da sam rekla nešto nerazumno.
“Pa nisi valjda ljuta što smo večerali bez tebe? Lana je sama ugrijala juhu.”
“Nisam ljuta,” odgovorila sam mirno. “Samo želim da znaš da i ja postojim.”
Te riječi su visile u zraku kao prijetnja ili molba – ni sama nisam znala što više želim.
Sljedećih tjedana počela sam raditi male stvari za sebe: šetnje uz Savu, čitanje knjiga koje volim, povremeni izlasci sa Sanjom ili kolegicama s posla. Dario je bio zbunjen mojom promjenom.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Lana je rekla:
“Mama se opet smije!”
Dario me pogledao preko stola.
“Što ti se događa? Kao da nisi više ona stara Jasmina.”
“Možda i nisam,” odgovorila sam tiho. “Možda prvi put pokušavam biti svoja.”
Nastala je tišina koju nitko nije znao prekinuti.
Neki dani su bili teški – osjećala sam krivnju jer nisam uvijek dostupna svima kao prije. Ali svaki put kad bih pogledala Lanu kako se smije ili osjetila miris proljeća dok šetam sama gradom, znala sam da radim pravu stvar.
Jednog dana Dario me upitao:
“Jesi li sretna ovako?”
Pogledala sam ga ravno u oči.
“Jesam. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da vrijedim – ne samo kao supruga ili majka, nego kao Jasmina.”
On je šutio dugo, a onda samo rekao:
“Možda bih i ja trebao naučiti slušati tebe.”
Možda hoće, možda neće – ali ja više ne čekam da me netko primijeti ili pohvali. Naučila sam biti svoja.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – nevidljive u vlastitom domu? Kada ćemo napokon reći: Vrijedim više od tuđih očekivanja?