Nevidljiva Pukotina: Priča o Ani, Njenim Kćerima i Cijeni Majčinske Ljubavi
“Ana, moraš odlučiti sada!” glas doktorice Vesne parao je tišinu sterilne bolničke sobe. Ležala sam na hladnom krevetu, ruke mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Suprug Ivan stajao je pored mene, lice mu je bilo bijelo kao zid iza njegovih leđa. “Ako nastaviš ovu trudnoću, rizikuješ svoje zdravlje, možda i život. Ali…” doktorica je zastala, pogledala me s onim tužnim očima koje su već previše puta vidjele ovakve situacije. “Ali ako prekinemo, tvoje kćeri neće imati šansu.”
Nikada nisam mislila da ću biti ta žena koja mora birati između sebe i svoje djece. Uvijek sam bila ona koja sve rješava, koja nosi sve na svojim leđima. Ali sada, kad sam prvi put u životu trebala biti sebična, nisam znala kako. Ivan je šutio, stisnuo mi ruku, ali nisam osjećala utjehu. Samo strah.
“Ana, molim te…” prošaptao je. “Ne mogu te izgubiti.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala u strop. U glavi su mi se vrtjele slike: tri mala lica, tri para očiju koje nikada neću vidjeti ako izaberem sebe. Ali što ako izaberem njih? Hoće li me pamtiti po žrtvi ili po odsutnosti?
“Dajte mi još vremena”, prošaptala sam doktorici.
“Nemamo ga puno”, odgovorila je tiho.
Te noći nisam spavala. Slušala sam Ivanovo disanje i razmišljala o svemu što smo prošli. Godinama smo pokušavali dobiti dijete. Svaka neuspjela trudnoća bila je novi ožiljak na mom srcu. Kad sam saznala da nosim trojke, osjećala sam se kao da mi je svemir napokon dao sve što sam ikad željela – i onda mi to istog trena pokušao oduzeti.
Sutradan sam donijela odluku. “Idemo do kraja”, rekla sam Ivanu i doktorici Vesni. “Ako postoji i najmanja šansa da prežive, borit ću se za njih.”
Sljedećih mjeseci moj život bio je bolnica – infuzije, pregledi, injekcije, stalni strah od prijevremenog poroda. Mama mi je dolazila svaki dan, donosila juhu i molila Boga za nas. Sestra Mirela me pokušavala nasmijati glupim šalama, ali iza osmijeha sam vidjela njen strah.
Ivan se povukao u sebe. Počeo je kasno dolaziti kući, mirisao je na cigarete i pivo. Jedne večeri, kad sam ga pitala gdje je bio, samo je slegnuo ramenima.
“Ne mogu ovo više, Ana. Gledam te kako nestaješ pred mojim očima. Bojim se da ću ostati sam s troje djece ili bez tebe i njih svih.”
Nisam imala snage za svađu. Samo sam ga pustila da ode u drugu sobu.
Porod je došao prerano – 31. tjedan. Sve se dogodilo u magli: svjetla operacijske sale, glasovi medicinskih sestara, bol koja me trgala iznutra. Kad sam se probudila, Ivan je sjedio pored mene, oči crvene od plača.
“Imamo tri kćeri”, šapnuo je. “Lea, Sara i Ema. Ali… Ema se bori za život.”
Dani su prolazili u agoniji čekanja ispred inkubatora. Lea i Sara su bile slabe, ali stabilne. Ema je bila najmanja, njeno srce preskakalo je otkucaje svaki put kad bi pomislili da će biti bolje.
Jednog jutra doktorica Vesna sjela je pored mene.
“Ana… Moram biti iskrena s tobom. Ema možda neće preživjeti noć.”
Srušila sam se na pod bolničkog hodnika, vrištala iz sveg glasa dok su me sestre dizale i tješile. Ivan nije mogao gledati Emino tijelo priključeno na aparate – otišao je kući i nije se vratio dva dana.
Te noći sjedila sam pored inkubatora i pjevala Emi uspavanku koju mi je mama pjevala kad sam bila mala:
“Spavaj, spavaj, zvijezdo mala,
Tvoja mama uvijek bdije,
Nek te čuva anđeo bijeli,
Dokle god te srce grije…”
U zoru su aparati utihnuli. Ema je otišla tiho, kao da nije htjela nikome zadavati bol.
Ivan i ja smo se udaljili još više nakon toga. On se bacio u posao, ja u brigu o Lei i Sari koje su mjesecima bile između života i smrti. Mama mi je pomagala koliko je mogla, ali često bih noću plakala sama u kupaonici da me nitko ne čuje.
Godine su prolazile, Lea i Sara rasle su u prekrasne djevojčice – ali uvijek nam je nedostajala Ema. Svaki rođendan bio je podsjetnik na ono što smo izgubili.
Jednog dana Sara me pitala: “Mama, zašto tata nikad ne priča o Emi?”
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da neki gubici nikad ne zarastu? Da ljubav može biti toliko jaka da nas slomi?
Ivan i ja smo pokušali razgovarati više puta, ali svaki put bi završilo tišinom ili svađom.
“Ti si izabrala njih umjesto nas!” jednom mi je viknuo.
“A što si ti izabrao? Bježanje? Alkohol?”
Nakon te svađe Ivan se iselio na nekoliko mjeseci. Djeca su patila, ja sam patila – ali nisam mogla vratiti vrijeme niti promijeniti odluke koje sam donijela iz ljubavi.
Danas Lea i Sara imaju deset godina. Ivan se vratio zbog njih – zbog nas – ali nikad više nismo bili isti ljudi kao prije svega ovoga.
Ponekad sjedim sama navečer i gledam njihove slike na zidu: tri sestre od kojih jedna nikad nije imala priliku odrasti uz nas.
Pitam se: Jesam li napravila pravu stvar? Je li ljubav uvijek vrijedna cijene koju platimo? Bi li vi izabrali isto na mom mjestu?