Povratak u selo koje sam napustila prije četrnaest godina: Susret s prošlošću
“Zar se stvarno vraćaš, Ivana? Nakon svega?” glas moje sestre Ane odjekuje kroz slušalicu, drhtav i pun nevjerice. Sjedim u autobusu koji se polako penje uz brda iznad Gline, gledam kroz prozor maglovitu jutarnju cestu i osjećam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam bila ovdje četrnaest godina. Otišla sam s dvadeset, bijesna na sve – na oca koji je pio, na majku koja je šutjela, na sestru koja je uvijek bila “dobra”, na selo koje me gušilo. I na njega – Dinu, zbog kojeg sam vjerovala da ljubav boli više nego što liječi.
“Moram, Ana. Ne mogu više bježati. Tata je bolestan…” šapćem, ali riječi mi zapinju u grlu. Znam da nije samo bolest ono što me vuče natrag. Znam da moram pogledati u oči sve ono od čega sam godinama bježala.
Kad autobus stane pred starom trgovinom kod crkve, osjećam kako mi noge klecaju. Selo je isto, ali nije isto. Kuće su svježe okrečene, ali dvorišta su praznija. Ljudi me gledaju ispod oka – prepoznaju me, ali ne prilaze. “To je ona Ivana, što je pobjegla u Zagreb…” šapuću žene dok vješaju rublje.
Prva osoba koju srećem je susjeda Mara. “Ivana, dijete! Pa gdje si ti sve ove godine? Tvoja mater te svaki dan spominjala…” Njezin zagrljaj miriše na lavandu i stare dane. Osjećam kako mi suze naviru, ali gutam ih. “Dobro sam, teta Maro. Kako ste vi?”
Kuća je ista – stara drvena vrata škripaju, miris peći i svježe pečenog kruha širi se hodnikom. Majka sjedi za stolom, pogurena, kosa joj je prosijeda. Kad me ugleda, ustaje nespretno i samo me gleda – nema zagrljaja, nema riječi. “Došla si…” kaže tiho.
Otac leži u sobi, blijed i slab. Pogled mu je tvrd kao nekad, ali sada u njemu vidim strah. “Ivana…” promrmlja. “Nisam mislio da ćeš doći.”
Sjedim kraj njega, držim ga za ruku i osjećam kako mi se srce lomi. Sjećanja naviru: kako je vikao na mene kad sam rekla da želim studirati u Zagrebu; kako je bacao tanjure kad bi popio; kako sam ga mrzila i voljela istovremeno.
Ana dolazi navečer s mužem i djecom. Gleda me kao stranca. “Znaš li koliko si majci falila? Koliko si nas ostavila same s njim?” glas joj podrhtava od bijesa i tuge.
“Znam… oprosti…” pokušavam reći, ali ona odmahne rukom.
Te večeri ne mogu spavati. Slušam kako vjetar nosi miris sijena i kiše kroz prozor. Sjećam se Dine – njegovih ruku, smijeha, obećanja da će me čekati. Sjećam se noći kad sam ga zatekla s Marinom iza škole i kako mi se svijet srušio.
Sljedećeg dana idem do trgovine po kruh. Na vratima stoji on – Dino. Stariji je, lice mu je izbrazdano brigama, ali oči su iste – tamne i duboke.
“Ivana…” izgovara moje ime kao molitvu.
“Dino… nisam znala da si još ovdje.”
“Nisam ni ja znao da ćeš se vratiti.”
Stojimo tako nekoliko trenutaka u tišini dok ljudi prolaze pored nas i gledaju nas znatiželjno.
“Zašto si otišla bez pozdrava? Bez riječi?” pita tiho.
Osjećam kako mi grlo gori od neizrečenih riječi. “Nisam mogla ostati… Nisam mogla podnijeti sve to – tebe, njega, selo… sebe.”
Dino uzdahne. “Znaš li da sam te tražio? Pisao ti poruke koje nikad nisi pročitala? Marina i ja… to nije bilo ništa. Samo glupa greška.”
Osjećam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Prekasno je sada za nas, Dino. Ja više nisam ona djevojka koja je sanjala o bijegu s tobom.” On šuti, ali u očima mu vidim tugu.
Vraćam se kući s kruhom u ruci i teretom na srcu. Majka sjedi za stolom i plete džemper za unuka kojeg još nije upoznala. “Znaš, Ivana… tvoj otac nije uvijek bio loš čovjek. Rat ga je slomio. I mene s njim.”
Sjednem kraj nje i prvi put nakon dugo vremena osjetim potrebu da ju zagrlim. “Znam, mama… žao mi je što nisam bila ovdje kad si me trebala.”
Tih dana dok otac polako nestaje pred našim očima, Ana i ja počinjemo razgovarati – o djetinjstvu, o strahu, o tome kako smo obje bile usamljene na svoj način.
Jedne večeri sjedimo na klupi ispred kuće dok zvijezde blistaju nad selom.
“Misliš li da smo mogle drugačije? Da smo mogle biti sretnije?” pita Ana.
Slegnem ramenima. “Ne znam… Možda nismo znale bolje. Možda još uvijek možemo pokušati.” Ana me pogleda kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetim da imam sestru.
Kad otac umre nekoliko dana kasnije, cijelo selo dolazi na sprovod. Dino stoji u kutu groblja, a ja ga gledam kroz suze – toliko toga ostalo je neizrečeno među nama.
Nakon pogreba sjedim sama na klupi ispod stare kruške i gledam prema brdima koja su me nekad plašila, a sada me zovu natrag sebi.
Pitam se: Je li moguće oprostiti prošlosti? Možemo li ikada zaista pobjeći od onoga što jesmo bili?