Kad Sam Ostavila Sve: Pismo Iz Kalifornije

“Jesi li normalna, Amra? Kako možeš samo tako otići?” glas moje svekrve, Senade, još mi odzvanja u glavi dok sjedim na drvenoj klupi u parku u San Diegu. Sunce je ovdje drugačije – ne grije, već peče, kao da želi spaliti sve ono što sam ostavila iza sebe.

Sjećam se tog jutra kao da ga sada proživljavam. Miris kahve, dječji smijeh iz dnevne sobe, a ja stojim pred vratima s koferom u ruci. Muž, Adnan, nije ni slutio. “Gdje ćeš tako rano?” pitao je kroz zijevanje. Nisam imala snage reći istinu. Samo sam prošaptala: “Moram nešto završiti.”

Nisam imala hrabrosti pogledati Lejlu i Harisa, našu djecu, u oči. Znam da će mi mnogi zamjeriti. Znam da će reći da sam sebična, luda, nezahvalna. Ali nitko nije znao koliko sam bila prazna iznutra, koliko sam godina živjela za druge, a zaboravila na sebe.

Moja svakodnevica u Sarajevu bila je poput zatvora bez rešetki. Svekrva je uvijek imala nešto za prigovoriti: “Amra, nisi dobro posolila supu! Amra, djeca su ti prehlađena! Amra, Adnan je umoran, pusti ga da odmori!” A ja? Ja sam bila samo sjena žene koju sam nekad sanjala postati.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam na balkon i gledala u svjetla grada. Suze su mi tekle niz lice. “Je li ovo moj život? Je li ovo sve što ću ikada biti?”

Adnan me volio na svoj način, ali nikada nije razumio moju tišinu. “Šta ti fali? Imaš zdravu djecu, krov nad glavom, muža koji ne pije!” govorio bi kad bih pokušala objasniti da mi nešto nedostaje. Ali to “nešto” nije bilo materijalno. To je bila ona iskra u meni koja je polako gasila.

Odluka da odem nije došla preko noći. Godinama sam skupljala hrabrost. Prijateljica iz srednje škole, Mirela, već je živjela u Kaliforniji. Pisala mi je: “Amra, ovdje možeš disati. Ovdje si svoja.” Te riječi su mi bile poput svjetionika.

Kada sam napokon kupila kartu, ruke su mi drhtale. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam pakovala stvari. Nisam ponijela mnogo – nekoliko slika djece, stari šal koji mi je mama isplela i pismo koje nikada nisam imala hrabrosti dati Adnanu.

Let je bio dug i tih. U avionu sam gledala kroz prozor i pokušavala zamisliti kako će izgledati moj život tamo gdje me nitko ne poznaje. Hoću li biti sretnija? Ili ću zauvijek nositi ovu prazninu?

Prvih dana u San Diegu osjećala sam se kao duh. Mirela me dočekala raširenih ruku: “Dobrodošla u slobodu!” rekla je kroz suze. Ali sloboda ima svoju cijenu. Svake noći sanjala sam Lejlu i Harisa kako me dozivaju. Svako jutro budila sam se s osjećajem krivnje koji me gušio.

Jednog dana Mirela me povela na obalu Pacifika. Sjedile smo na pijesku i gledale valove.

“Znaš li ti koliko si hrabra?” upitala me.

“Ne osjećam se hrabro. Osjećam se kao najgora majka na svijetu,” odgovorila sam.

Mirela je uzdahnula: “Znaš li koliko žena poznajem koje bi sve dale da mogu otići? Ali ostaju zbog straha šta će selo reći, šta će porodica misliti…”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Cijeli život sam živjela po tuđim pravilima. U Sarajevu se žena još uvijek mjeri po tome koliko trpi, koliko šuti i koliko daje sebe drugima.

Dani su prolazili sporo. Pronašla sam posao u jednoj maloj pekari gdje rade uglavnom naši ljudi – Jasmina iz Mostara, Senad iz Tuzle, pa čak i stari Ibro iz Zenice koji svako jutro donosi burek za radnike.

Navečer bih sjedila sama u sobi i pisala pisma koja nikada neću poslati. Ponekad bih nazvala djecu preko videopoziva. Lejla bi mi pokazivala crteže, Haris bi samo šutio i gledao u pod.

Jedne večeri Adnan mi je poslao poruku: “Ne znam kako si mogla ovo uraditi djeci. Nikada ti neću oprostiti.”

Plakala sam cijelu noć. Pitala sam se jesam li zaista čudovište kakvim me svi vide? Ili sam samo žena koja više nije mogla disati?

U Kaliforniji sam naučila da mogu biti svoja – mogu nositi kratke haljine bez da me iko osuđuje, mogu raditi do kasno i niko mi ne broji sate, mogu vikendom otići na planinarenje bez pitanja gdje idem i s kim.

Ali ni ovdje nisam pronašla potpuni mir. Nedostaje mi miris sarajevskih jutara, zvuk ezana s Baščaršije, osmijeh moje djece kad ih uspavam.

Ponekad pomislim da bih sve vratila samo da ih zagrlim još jednom prije spavanja. Ali onda se sjetim koliko sam bila izgubljena tamo – koliko sam bila mrtva iznutra.

Možda će mi djeca jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti da mama nije otišla jer ih ne voli, već zato što je morala spasiti samu sebe.

Zato pišem ovo pismo – za sve žene koje se svakog jutra bude s knedlom u grlu i pitaju se gdje su nestale njihove želje i snovi.

Jesam li sebična jer sam izabrala sebe? Ili sam napokon postala živa?

Šta vi mislite – može li žena biti dobra majka ako prvo ne nauči voljeti samu sebe?