Između Tradicije i Promjene: Jedan Nezaboravan Božić u Obitelji Kovačević

“Ne mogu više, mama! Svake godine isto!” – viknula je moja kćerka Ana dok je lupila tanjurima po stolu. U tom trenutku, dok su mirisi sarme i pečenke ispunjavali naš mali stan u Novom Zagrebu, osjetila sam kako mi srce lupa brže nego ikad. Damir je šutio, gledajući kroz prozor kao da će mu snijeg koji polako pada donijeti odgovore koje ja nisam imala.

Božić je uvijek bio moj zadatak. Od trenutka kad sam se udala za Damira, njegova majka Ljubica mi je predala kuhaču i rekla: “Sada si ti domaćica.” I tako već dvadeset godina – ja kuham, ja čistim, ja brinem da svi budu siti i zadovoljni. Ali ove godine, nešto se u meni slomilo. Možda zbog umora, možda zbog toga što su djeca odrasla i stalno negdje žure, a možda zato što sam prvi put osjetila da više ne mogu sve sama.

“Ana, molim te, pomozi mi barem oko salate,” pokušala sam smireno. Ali ona je samo slegnula ramenima i otišla u svoju sobu. Damir je uzdahnuo: “Pusti je, znaš kakva je u zadnje vrijeme.” Ali nije to bio samo Anin problem. I sin Ivan je stalno na mobitelu, šalje poruke svom prijatelju Harisu iz Sarajeva i ne zanima ga ništa osim nogometa.

Te večeri, dok sam rezala povrće za francusku salatu, suze su mi same krenule niz lice. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Obitelj je svetinja, ali ne smiješ se žrtvovati do kraja.” Nikad je nisam slušala. Uvijek sam mislila da moram biti ta koja drži sve konce u rukama.

Sljedeće jutro, dok su svi još spavali, sjela sam za kuhinjski stol i napisala poruku na papir: “Ove godine Božić radimo zajedno ili ga ne radimo uopće.” Zalijepila sam je na frižider. Kad su se probudili, prvo su mislili da se šalim.

“Mama, pa ti si uvijek sve radila!” – začuđeno je rekao Ivan.

“Ne mogu više sama. Ili ćete pomoći ili ćemo naručiti pizzu za Božić,” odgovorila sam odlučno.

Damir me gledao kao da me prvi put vidi. “Dobro, reci što treba.”

Podijelila sam zadatke: Ana će napraviti kolače s bakom Ljubicom, Ivan će postaviti stol i pomoći oko pića, a Damir će biti zadužen za pečenje mesa. Ja ću pripremiti juhu i salate.

Prvi sat vremena bio je kaos. Ana se svađala s bakom jer “nitko više ne jede orahnjaču”, baka je tvrdila da “bez orahnjače nema Božića”. Ivan je prolio sok po stolnjaku koji sam danima peglala. Damir je zaboravio začiniti meso pa smo morali spašavati stvar u zadnji čas.

Ali onda se dogodilo nešto čudno. Dok smo svi zajedno čistili kuhinju od brašna i šećera u prahu, počeli smo se smijati. Ana je ispričala vic o profesoru iz škole, baka se prisjetila svog prvog Božića s djedom u Mostaru, a Damir je napokon priznao da nikad nije znao ispeći meso bez moje pomoći.

Kad su gosti stigli – sestra Marina sa suprugom Edinom i njihova djeca, te susjeda Zlata koja svake godine donosi najbolju rusku salatu – svi su primijetili promjenu.

“Kako ste ovo sve stigli?” pitala je Marina.

“Zajedno smo radili,” ponosno sam rekla.

Večer je prošla u pjesmi i priči. Nitko nije bio nervozan ni umoran. Čak ni baka Ljubica nije prigovarala što nema dovoljno orahnjače – jer smo svi zajedno napravili nešto novo.

Kasnije te noći, dok sam spremala zadnje tanjure u perilicu, Ana mi je prišla i tiho rekla: “Mama, oprosti što sam bila bezobrazna. Nisam znala koliko ti je teško svake godine.” Zagrlila me kao kad je bila mala djevojčica.

Damir mi je donio šalicu čaja i rekao: “Možda bismo ovo trebali raditi svake godine.”

Gledajući svoju obitelj kako sjedi zajedno, shvatila sam da prava tradicija nije u tome tko će napraviti najbolju sarmu ili najljepšu tortu – nego u tome da budemo zajedno, da učimo jedni od drugih i da si pomažemo kad je najteže.

Ponekad mislim: koliko nas još ima koji šutimo i nosimo sve na svojim leđima? Možda bismo svi trebali češće reći – dosta mi je, hajde da probamo zajedno. Što mislite, ima li nade za naše obitelji ako se usudimo promijeniti tradiciju?