Osam mjeseci pod pritiskom: Jesam li zaista samo bankomat vlastitim roditeljima?
“Zar ti je teško dati svojoj majci? Zar ti je teško pomoći ocu?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam gledao u šalicu kave koja se hladila ispred mene. Otac je sjedio za stolom, šutio, ali pogled mu je bio dovoljan da osjetim težinu očekivanja. “Nisi valjda sebičan, Dario? Mi smo te odgojili, školovali, sve dali za tebe. Sad kad nam trebaš, okrećeš glavu?”
Nisam mogao ništa reći. Ruke su mi drhtale ispod stola. Već osam mjeseci pola svoje plaće dajem njima za renovaciju stana. Svaki mjesec ista priča: “Treba nam još za pločice, treba nam za novu kuhinju, treba nam za majstore.” A ja? Ja sam ostao s praznim računom, bez ušteđevine, bez mogućnosti da sebi kupim nešto što želim ili odem na vikend s prijateljima. Svaki put kad bih pokušao reći da mi je teško, majka bi zaplakala, otac bi samo odmahnuo glavom i rekao: “Nisi ti još zreo. Kad budeš imao svoju djecu, shvatit ćeš.”
Moja djevojka, Ivana, već mjesecima pokušava razgovarati sa mnom o tome. “Dario, ne možeš cijeli život biti njihov bankomat. Imaš 29 godina, vrijeme je da misliš na sebe. Zar ne vidiš da te ucjenjuju osjećajima?” Ali svaki put kad bih pokušao postaviti granice, osjećao sam se kao izdajica. U našoj kući obitelj je bila svetinja. Sve se žrtvuje za obitelj.
Jedne večeri, dok sam kasno dolazio s posla, otac me dočekao na vratima. “Dario, sutra dolaze majstori za kupaonicu. Treba nam još 2.000 kuna. Znaš da ne možemo bez tebe.” Nisam imao tih novaca. Plaća mi je već otišla na račune i ono što sam im prošli tjedan dao za kuhinju. “Tata, nemam više…”
Pogledao me kao stranca. “Kako nemaš? Što radiš s novcem? Zar nisi rekao da si dobio povišicu?”
“Jesam, ali imam i svoje troškove…”
“Kakve troškove? Što ti treba osim hrane i kreveta? Mi smo ti dali sve! Srami se!”
Te noći nisam mogao spavati. Ivana mi je slala poruke: “Dario, dođi kod mene, odmori se malo od svega.” Nisam mogao otići. Osjećao sam se zarobljenim između dvije vatre – ljubavi prema roditeljima i potrebe da konačno budem svoj čovjek.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Majka nije razgovarala sa mnom, otac je samo gunđao nešto sebi u bradu. Počeo sam izbjegavati dom, ostajati duže na poslu, šetati gradom do kasno u noć. Jedne večeri sreo sam starog prijatelja iz srednje škole, Adnana.
“Šta ti je, Dario? Izgledaš kao da te neko istukao.”
Ispričao sam mu sve. Adnan me slušao bez prekidanja, a onda rekao: “Znaš šta je meni babo rekao kad sam počeo raditi? ‘Sine, tvoj život je tvoj. Mi ćemo se snaći.’ Nije lako, ali moraš im reći NE. Ako ne postaviš granice sad, nikad nećeš moći.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedeće jutro skupio sam hrabrost i sjeo s roditeljima za stol.
“Mama, tata… Moramo razgovarati. Znam da vam treba pomoć i želim vam pomoći koliko mogu, ali ne mogu više davati pola plaće svaki mjesec. Imam i ja svoj život, svoje planove… Želim se jednog dana osamostaliti, možda kupiti svoj stan…”
Majka je odmah počela plakati: “Znači ostavljaš nas na cjedilu? Poslije svega što smo učinili za tebe?”
Otac je bio hladan: “Ako ti je važnije tvoje nego mi, onda idi svojim putem.”
Osjećao sam se kao da mi srce puca na pola. Ali nisam popustio.
“Nije stvar u tome da vas ostavljam ili ne volim. Ali moram misliti i na sebe. Ako nastavim ovako, nikad neću imati ništa svoje. Zar želite da cijeli život budem ovisan o vama ili da jednog dana mogu pomoći i sebi i vama kad stvarno bude trebalo?”
Taj razgovor nije završio pomirenjem. Majka me danima ignorirala, otac nije htio ni pogledati u mene. Ali prvi put u životu osjećao sam neki mir – kao da sam skinuo ogroman teret s leđa.
Ivana me zagrlila kad sam joj ispričao što se dogodilo: “Ponosna sam na tebe! Zaslužuješ biti sretan i imati svoj život.” Počeli smo planirati zajednički stan – mali korak prema slobodi.
Roditelji su polako počeli prihvaćati moju odluku. Nije bilo lako – još uvijek ima dana kad me pogleda majka onim tužnim očima i pita: “Jesi li siguran da nas voliš?” Ali sada znam – ljubav nije žrtvovanje do kraja sebe.
Ponekad se pitam: gdje je granica između brige za roditelje i gubitka vlastitog života? Jesmo li dužni sve dati onima koji su nas odgojili ili imamo pravo reći – dosta je?