Probudila sam se iz kome i čula sina kako me želi smjestiti u dom – jesam li stvarno to zaslužila?
“Ne može više sama, Dario. Znaš da je to najbolje za nju. I za vas.” Glas medicinske sestre parao je tišinu sobe, a ja sam ležala nepomično, još uvijek zarobljena između sna i jave. Srce mi je tuklo kao ludo, a oči su mi bile zatvorene, ali čula sam svaku riječ. “Znam, ali… ona bi to mrzila. Cijeli život je govorila da ne želi završiti u domu,” odgovorio je moj sin, glas mu je bio napukao, ali odlučan.
Taj trenutak bio je kao hladan tuš. Probudila sam se iz kome nakon tri mjeseca, a prva stvar koju sam čula bila je rasprava o tome gdje ću provesti ostatak života. Nisam mogla ni zaplakati, ni viknuti – tijelo mi nije slušalo. Samo su mi suze klizile niz obraze, a nitko ih nije primijetio.
Sjećanja su mi navirala poput bujice. Sjetila sam se dana kad sam Daria prvi put držala u naručju u bolnici na Rebru. Sjetila sam se kako sam ga vodila u školu kroz snijeg, kako sam mu kuhala omiljenu juhu od rajčice kad bi bio bolestan. Sjetila sam se i onih težih dana – kad je moj muž Ivan ostao bez posla u brodogradilištu, pa smo morali prodati auto i živjeti od moje plaće učiteljice. Nikad nisam žalila ni za čim. Sve što sam imala dala sam svojoj obitelji.
“Ali mama je uvijek bila jaka. Možda će se oporaviti više nego što mislite,” čula sam glas svoje kćeri, Ane. Ona je uvijek bila nježnija, više nalik meni. “Dario, ne možemo je samo tako ostaviti.”
“Ana, ti imaš troje djece i posao. Ja radim po cijele dane. Tko će brinuti o njoj? Tata više nije s nama…” Dario je uzdahnuo. “Ne znam što da radim.”
Taj razgovor trajao je još neko vrijeme, a ja sam ležala i slušala svaki njihov argument kao da mi netko reže srce na komadiće. Kad su otišli, ostala sam sama sa svojim mislima i bolom.
Dani su prolazili sporo. Fizioterapeutkinja Ivana dolazila je svakog jutra i pokušavala me potaknuti da pomičem ruke i noge. “Gospođo Marija, morate pokušati zbog sebe!” govorila bi veselo, ali ja sam osjećala samo prazninu.
Jednog dana, dok mi je Ana čitala novine kraj kreveta, skupila sam snage i prošaptala: “Ana… nemojte me slati u dom… molim te…”
Ana je zanijemila. Suze su joj navrle na oči. “Mama! Probudio si se! Dario!” viknula je kroz suze.
Dario je dojurio u sobu i sjeo kraj mene. “Mama… oprosti… nisam znao da nas čuješ… Nismo ništa odlučili, samo smo razgovarali…”
Gledala sam ga u oči i vidjela dječaka kojeg sam nekad tješila zbog razbijenog koljena. Sad je bio muškarac sa sijedim pramenovima u kosi i borama oko očiju.
“Znam da vam je teško… Ali ja ne želim umrijeti među strancima,” prošaptala sam.
Dario je spustio glavu. “Mama, ne znam kako ćemo… Ana ima djecu, ja posao… Ali obećavam ti da ćemo pokušati naći rješenje. Samo… bojim se da te neću moći čuvati kako treba.”
Tih dana počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala za njih. O tome kako sam uvijek stavljala njihove potrebe ispred svojih – odricanje od putovanja, novih cipela, izlazaka s prijateljicama. Sve za njihovu sreću.
Ali sada, kad mi treba njihova pomoć, osjećala sam se kao teret.
Jedne večeri Ana mi je donijela juhu od rajčice koju sam joj nekad kuhala. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Mama, znaš li koliko si nas naučila o ljubavi? Ali nitko nas nije naučio kako biti djeca roditeljima koji stare i postaju nemoćni…”
Plakale smo zajedno dugo te noći.
Nakon nekoliko tjedana došla je socijalna radnica Mirela razgovarati sa mnom i djecom o mogućnostima pomoći kod kuće – patronaža, gerontodomaćica, povremeni boravak u dnevnom centru. Nije bilo lako donijeti odluku.
Dario je bio iscrpljen od posla i brige za mene. Ana se trudila uskladiti sve obaveze oko djece i škole. Ponekad su se svađali zbog mene – tko će doći kad mi treba nešto iz trgovine, tko će platiti lijekove koje HZZO ne pokriva.
Jedne večeri čula sam ih kako se svađaju u hodniku:
“Ti nikad nemaš vremena! Sve pada na mene!” vikao je Dario.
“A ti misliš da meni nije teško? Imam troje djece!” uzvratila je Ana.
Osjećala sam se kao kamen oko njihovog vrata.
Ali onda bi došli zajedno u moju sobu i smijali se s unucima koji bi mi crtali crteže i pričali viceve iz škole.
Počela sam polako napredovati uz pomoć Ivane i patronažne sestre Ljiljane. Naučila sam ponovno hodati uz hodalicu. Djeca su organizirala raspored – Dario bi dolazio vikendom, Ana radnim danom navečer.
Nije bilo lako ni njima ni meni. Ali barem nisam bila sama među strancima.
Ponekad se pitam: jesam li bila sebična što očekujem njihovu žrtvu? Ili je to samo prirodan ciklus života – roditelji brinu o djeci dok su mali, a djeca o roditeljima kad ostare?
Možda nema pravog odgovora.
Ali jedno znam: ljubav nije teret ako ju dijelimo zajedno.
Što vi mislite – gdje završava roditeljska žrtva i počinje pravo na vlastiti život? Je li dom za starije izdaja ili nužnost?