Zašto baka više ne dolazi? Priča o tišini koja boli

“Mama, hoće li baka danas doći?” pita me Ana, povlačeći me za rukav dok pokušavam skuhati kavu. Pogledam je, a srce mi se stegne. “Ne znam, zlato. Možda uskoro,” izgovaram tiho, premještajući pogled na prozor, kao da će se baka Marija pojaviti iza ugla, noseći vrećicu punu kiflica i onaj svoj osmijeh koji je uvijek imao moć smiriti cijelu kuću.

Ali prošlo je šest mjeseci. Šest mjeseci otkako nije došla. Nije nazvala, nije poslala poruku, nije čak ni na rođendan poslala čestitku. Živimo u istom gradu, dijeli nas deset minuta hoda, ali kao da smo na različitim planetama. Djeca su počela brojati dane, pa tjedne, pa mjesece. Ja brojim sate tuge u sebi.

Muž, Dario, šuti. Kad ga pitam što se događa s njegovom majkom, samo slegne ramenima: “Znaš kakva je ona. Uvijek je bila malo svoja.” Ali nije uvijek bila ovakva. Sjećam se dana kad sam tek došla u ovu obitelj – Marija me dočekala s toplinom i radošću, učila me praviti pitu od jabuka i pokazivala mi slike Darija iz djetinjstva. Bila je ponosna baka kad se Ana rodila, a još ponosnija kad je stigao mali Filip.

Sada, kad Filip nacrta crtež i napiše “Za baku Mariju”, ja ga spremim u ladicu. Ne znam što bih drugo. Ne želim da djeca osjećaju da ih netko ne voli ili da su nešto pogriješila. Ali kako im objasniti tu tišinu?

Jedne večeri, dok djeca spavaju, sjedim s Dariom u dnevnoj sobi. Televizor svijetli, ali nitko ne gleda. “Dario, moramo razgovarati o tvojoj mami. Djeca pate. Ja… osjećam se kao da sam nešto kriva. Jesam li nešto rekla? Jesmo li nešto napravili?”

On uzdahne, pogleda me onim umornim očima koje su nekad bile pune života. “Ivana, ne znam. Možda je usamljena otkad je tvoj otac umro… Možda joj smeta što ne dolazimo češće mi njoj? Možda… možda joj nešto zamjeramo, a ne znamo ni sami što?”

Sjetim se zadnjeg susreta. Bio je to Božić. Sjedili smo za stolom, smijali se, pili vino. Marija je šutjela više nego inače, ali nisam tome pridavala previše pažnje. Nakon toga – ništa.

Pokušala sam je nazvati nekoliko puta. Jednom se javila: “Zauzeta sam, Ivana. Javit ću se kad budem mogla.” Nikad se nije javila.

Prolaze dani. Djeca sve manje spominju baku, ali ja vidim kako im nedostaje. Ana više ne crta srca oko bakinog imena. Filip je prestao pitati kad će baka opet donijeti čokoladu.

Jednog popodneva sretnem susjedu Nadu na tržnici. “Ivana, jesi li dobro? Nisam vidjela Mariju već mjesecima… Je li sve u redu kod vas?”

Osjetim knedlu u grlu. “Ne znam, Nado… Ne dolazi više kod nas. Djeca je čekaju svaki dan.” Nada me pogleda sažaljivo: “Znaš, stariji ljudi ponekad nose svoje tuge i zamjeranja duboko u sebi. Možda joj treba vremena… ili možda treba da joj ti prva pružiš ruku?”

Te večeri dugo razmišljam o Nadinim riječima. Pišem poruku Mariji: “Draga Marija, djeca te jako vole i nedostaješ im. Ako sam te nečim povrijedila, oprosti mi. Vrata su ti uvijek otvorena.”

Poruka ostaje bez odgovora.

Dani prolaze u rutini: škola, posao, kuća. Povremeno uhvatim Darija kako gleda stare slike na mobitelu – slike na kojima su svi zajedno, nasmijani i sretni.

Jednog dana Ana dolazi iz škole uplakana: “Mama, svi pričaju o svojim bakama i djedovima… Zašto moja baka ne voli mene?”

Tu večer ne mogu zaspati. Prevrćem se po krevetu i vrtim po glavi sve moguće razloge zašto nas je Marija izbrisala iz svog života. Je li to zato što sam iz druge obitelji? Zato što nisam dovoljno dobra snaha? Ili zato što nismo dovoljno često išli kod nje?

Sljedeće subote odlučujem otići do njezine kuće s djecom. Dario ostaje kod kuće – kaže da mu je preteško suočiti se s majkom nakon svega.

Kucam na vrata. Čujem korake s druge strane, ali vrata ostaju zatvorena.

“Bako! To sam ja, Ana! I Filip! Došli smo te vidjeti!” viče Ana kroz vrata.

Tišina.

Filip me pogleda zbunjeno: “Mama, možda baka spava?”

“Možda, zlato… Idemo kući,” kažem tiho.

Na povratku kući osjećam se poraženo. Djeca šute cijelim putem.

Navečer sjedim sama u kuhinji i pišem pismo koje nikad neću poslati:

“Draga Marija,
Ne znam gdje smo pogriješili ni zašto si odlučila nestati iz naših života. Znam samo da tvoji unuci pate zbog toga i da bih dala sve da ih opet vidiš nasmijane kraj tebe. Ako postoji nešto što mogu popraviti – reci mi. Ako trebaš vremena – čekat ćemo te. Samo nemoj zaboraviti na nas…”

Ponekad mislim da su obiteljske tišine najglasnije od svega što možemo reći ili prešutjeti.

Možda će jednog dana Marija otvoriti vrata ili barem srce.

A do tada – kako djeci objasniti da ponekad ljudi koje najviše volimo jednostavno nestanu bez riječi?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Kako objasniti djeci da nisu kriva za tuđu šutnju?