Između dve vatre: Kako sam pokušala da pronađem zajednički jezik sa snajom

“Zašto uvijek ja moram biti ta koja prva pruža ruku?” pomislila sam dok sam rezala domaću pitu u kuhinji naše stare vikendice na Plitvicama. Kroz prozor sam gledala Milicu kako sjedi na terasi, zureći u mobitel, dok su moj sin Ivan i ostali muškarci već započeli žustru raspravu o nogometu. Srce mi je bilo teško, a ruke su mi drhtale dok sam slagala tanjure na pladanj.

“Milice, hoćeš li mi pomoći oko salate?” upitala sam tiho, pokušavajući zvučati opušteno. Podigla je pogled, klimnula glavom bez riječi i došla do mene. Tišina između nas bila je glasnija od bilo kakve svađe. Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam htjela odustati. “Znaš, kad sam ja bila tvoja godina, nisam imala pojma kako se pravi francuska salata. Svekrva me učila, ali…” zastala sam, nadajući se da će se nasmijati ili barem nešto reći. Milica je samo promrmljala: “Aha,” i nastavila rezati krastavce.

Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Sjećam se dana kada je Ivan prvi put doveo Milicu kući – bila je nasmijana, otvorena, puna života. Svi smo je odmah zavoljeli. Ali s vremenom, nešto se promijenilo. Postala je povučena, hladna prema meni, kao da joj smetam. Pitala sam Ivana jednom: “Je li sve u redu s Milicom? Jesam li nešto pogriješila?” Samo je odmahnuo rukom: “Ma pusti, mama, ona je takva kad je umorna.”

Ali nije to bila samo umornost. Na svakom okupljanju osjećala sam tu nevidljivu barijeru između nas. Moja sestra Jasna mi je često govorila: “Pusti je, Dragice, mladi danas ne vole kad im se svekrve petljaju u život.” Ali ja nisam željela biti ona zla svekrva iz viceva. Samo sam htjela da budemo obitelj.

Te večeri, dok smo sjedili za stolom, pokušavala sam voditi razgovor. “Milice, kako ti ide na poslu? Ivan kaže da si dobila novi projekt?” Milica je kratko odgovorila: “Dobro je, hvala.” Zatim se okrenula prema Ivanu i nastavila razgovor s njim kao da me nema. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i tuge.

Nakon večere, dok su svi otišli šetati uz jezero, ostala sam sama u kuhinji. Suze su mi same krenule niz lice. Nisam znala što više mogu učiniti. Jesam li previše očekivala? Jesam li bila naporna? Sjetila sam se svoje svekrve – kako me znala kritizirati zbog svake sitnice, kako sam se osjećala nedovoljno dobrom. Obećala sam sebi da nikada neću biti takva prema svojoj snahi.

Sljedećeg jutra probudila sam se ranije i otišla brati jagode u vrt iza kuće. Milica je izašla na terasu s kavom u ruci. Pogledala me kratko pa sjela za stol. Skupila sam hrabrost i prišla joj.

“Milice… Znam da možda nisam uvijek najbolja svekrva. Možda previše pitam ili se miješam gdje ne treba. Samo… znaš, meni je stalo do tebe. Voljela bih da možemo pričati kao prijateljice.”

Milica me pogledala iznenađeno, a zatim spustila pogled. “Nije do tebe… Znam da si dobra prema meni. Samo… teško mi je ovdje. Sve mi je novo, vaša pravila, običaji… Ponekad imam osjećaj da nikad neću pripadati ovoj obitelji kao što bih trebala.”

Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Prvi put smo iskreno razgovarale. Sjela sam pored nje i uzela je za ruku.

“Znaš, ni meni nije lako. Kad si ti došla u našu obitelj, bojala sam se da ću izgubiti sina. Ali sada vidim da si ti ta koja se osjeća izgubljeno. Hajde da pokušamo zajedno – polako, bez pritiska.” Milica se prvi put nasmiješila tog vikenda.

Kasnije tog dana, dok smo zajedno pripremale ručak, pričale smo o sitnicama – o njezinoj mami u Sarajevu, o mojoj mladosti u Zagrebu, o tome kako su vremena drugačija sada nego prije dvadeset godina. Osjetila sam kako zidovi polako padaju.

Ali nije sve išlo glatko. Sljedećih mjeseci bilo je uspona i padova – ponekad bismo se opet udaljile zbog sitnica: oko toga tko će kuhati za Božić ili kako podijeliti vrijeme između dvije obitelji. Ivan bi često bio između dvije vatre – pokušavao bi nas pomiriti ili bi jednostavno pobjegao na posao.

Jedne večeri, nakon još jedne tihe svađe oko rasporeda za Uskrs, sjela sam sama u dnevnoj sobi i razmišljala: “Možda nikada nećemo biti bliske kao što sam sanjala. Možda su naše razlike prevelike.” Ali onda bih se sjetila onih malih trenutaka kad bismo zajedno pile kavu ili kad bi mi Milica poslala poruku: “Hvala što si me saslušala danas.” To mi je davalo nadu.

Danas znam da odnosi nisu jednostavni – pogotovo u našim krajevima gdje su očekivanja velika, a tradicija još veća od ljubavi. Ipak, vjerujem da vrijedi pokušavati iznova i iznova.

Ponekad se pitam – jesmo li mi žene osuđene na borbu između generacija? Ili ipak možemo pronaći zajednički jezik ako dovoljno želimo? Što vi mislite – gdje najčešće griješimo jedne prema drugima?