Između čekića i nakovnja: Priča o Dominiki koja je uvijek morala birati
“Dominika, opet si zaboravila na nas! Samo te tvoja nova obitelj zanima!” – vrisnula je mama kroz slušalicu, dok sam pokušavala umiriti sina koji je plakao jer mu je pala igračka. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce puca na pola. S jedne strane, moj muž Ivan i naš mali Filip, a s druge mama i sestra Ana, koje su me trebale više nego ikad otkako je tata otišao prije pet godina.
Sjećam se dana kad je tata otišao. Bio je studeni, kiša je neumorno lupala po prozorima našeg stana u Novom Zagrebu. Mama je sjedila za stolom, ruke su joj drhtale dok je pokušavala zapaliti cigaretu. Ana je plakala u svojoj sobi. Ja sam bila ta koja je skupljala komadiće naše obitelji, kuhala čaj, tješila mamu i sestru, iako sam sama imala samo 19 godina. Od tada sam postala stup kuće, ona koja mora sve držati pod kontrolom.
Godine su prolazile, a ja sam se zaljubila u Ivana. On je bio sve ono što sam željela – smiren, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Kad smo se vjenčali, mama nije skrivala nezadovoljstvo. “Sad ćeš nas ostaviti same,” rekla mi je tiho na svadbi, dok su svi oko nas slavili. Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao izdajica.
Nakon što se Filip rodio, stvari su postale još teže. Mama je često zvala, tražila da dođem pomoći oko računa, popravaka ili samo da sjedim s njom dok gleda turske serije. Ana je imala problema na fakultetu, nije mogla pronaći posao, stalno se žalila da joj nedostajem. Ivan je bio strpljiv, ali vidjela sam da ga boli što svaki vikend provodim kod mame umjesto s njim i Filipom.
Jedne subote, dok sam pakirala torbu za još jedan odlazak kod mame, Ivan me zaustavio na vratima.
“Dominika, dokle ovako? Filip te treba. Ja te trebam. Ne možeš stalno biti tamo.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Znam… ali ako ne odem, mama će biti sama. Ana ne zna ni skuhati ručak…”
“A što je s nama? Zar mi nismo tvoja obitelj?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko razvlači na dvije strane.
Te večeri kod mame atmosfera je bila napeta. Ana je bacila knjige po stolu.
“Ti imaš svoj život! Što nas više gnjaviš savjetima? Nisi ti tata!”
Mama je šutjela, gledala kroz prozor.
“Možda bi stvarno trebala manje dolaziti,” rekla je iznenada. “Samo nas podsjećaš na to što nemamo.”
Vratila sam se kući kasno, osjećajući se kao uljez u vlastitom stanu. Filip je već spavao, Ivan me dočekao u kuhinji.
“Dominika, moraš odlučiti gdje ti je mjesto,” rekao je tiho.
Sljedećih tjedana pokušavala sam balansirati – jedan dan kod mame, drugi s Ivanom i Filipom. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. Mama se žalila da sam hladna i udaljena, Ana mi nije odgovarala na poruke. Ivan je postajao sve povučeniji.
Jednog dana Filip se razbolio. Visoka temperatura, hitna pomoć, noć u bolnici. Mama nije ni pitala kako je unuk – bila je ljuta jer nisam došla pomoći Ani oko ispita. Tada sam prvi put osjetila bijes prema njima.
“Zar stvarno misle da mogu biti svuda? Da mogu biti majka svom djetetu i svojoj sestri?”
Ivan me zagrlio dok sam plakala u kupaonici.
“Dominika, nisi ti kriva što ne možeš spasiti sve oko sebe. Moraš misliti i na sebe.”
Ali kako? Kako ostaviti mamu koja nikad nije radila i sada ne zna ni platiti račune? Kako pustiti Anu koja nema nikoga osim mene?
Pokušala sam razgovarati s mamom.
“Mama, ne mogu više ovako. Moram biti uz svoju obitelj.”
Pogledala me s prezirom.
“Znači sad si bolja od nas? Sad imaš muža pa nas možeš ostaviti?”
Ana mi nije htjela ni otvoriti vrata kad sam došla sljedeći put.
Tjedni su prolazili u tišini s njihove strane. Filip je rastao, Ivan i ja smo napokon počeli provoditi vrijeme zajedno kao prava obitelj. Ali svaku večer prije spavanja osjećaj krivnje me gušio.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ane: “Mama je pala, u bolnici je.” Sve se vratilo – panika, strah, odgovornost. Otišla sam odmah tamo. Mama me pogledala umorno.
“Znaš… možda si ipak trebala više misliti na sebe. Ja sam uvijek očekivala previše od tebe. Oprosti.” Suze su joj klizile niz obraze.
Ana me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
Danas pokušavam pronaći ravnotežu – pomažem koliko mogu, ali ne zaboravljam ni na sebe ni na svoju obitelj. I dalje se pitam: Jesam li sebična ako biram svoj mir? Imate li vi pravo reći “ne” svojoj obitelji kad vas guši?