„Moja majka, moj dom: Gdje završava ljubav, a počinje sebičnost?“

„Ne možeš mi to zabraniti! Ja sam tvoja majka!“, vikala je kroz suze, stojeći na pragu mog stana u Novom Zagrebu. U rukama je držala staru torbu, a u očima joj se miješala ljutnja i očaj. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam mogla zaboraviti sve godine tišine i odsutnosti.

Imala sam jedanaest kad je mama odlučila udati se za Ivu. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – sjedila sam na rubu kreveta, dok je ona pakirala svoje stvari. „Znaš, Lejla, Ivo nije baš oduševljen idejom da ti živiš s nama…“, rekla je tiho, izbjegavajući moj pogled. Nisam tada razumjela zašto ljubav prema muškarcu može biti jača od ljubavi prema vlastitom djetetu. „Ali gdje ću ja?“, pitala sam drhteći. „Kod bake. Ona te voli, znaš to.“

Baka Zora bila je žena od kamena – nikad nije pokazivala osjećaje, ali nikad me nije pustila da zaspim gladna ili da idem u školu bez doručka. Živjele smo u malom stanu u Sarajevu, na trećem katu bez lifta. Mama nas je rijetko zvala. Novac nije slala. Sve što smo imale bila je bakina penzija i moja nada da će se jednog dana vratiti po mene.

Godine su prolazile. Mama je rodila još jedno dijete – mog polubrata Dinu. Nikad ga nisam upoznala. Baka bi gunđala: „Tvoja mater uvijek gleda samo sebe…“ Ja bih šutjela, gutala suze i učila za školu. Kad bi došao Božić ili Bajram, gledala bih kroz prozor očekujući da će se pojaviti. Nikad nije došla.

Kad sam napunila osamnaest, baka je umrla. Ostala sam sama, ali nisam plakala – suze su mi presušile još davno. Radila sam dva posla, završila srednju školu i preselila u Zagreb zbog fakulteta. Sama sam sebi bila i majka i otac.

Godinama nisam čula ništa o mami. Povremeno bi netko iz familije spomenuo da joj brak ne ide najbolje, da se Ivo promijenio, da Dino ima problema u školi. Nisam osjećala ništa – ni tugu ni mržnju, samo prazninu.

A onda, prošli tjedan, zazvonio je interfon. „Lejla? To sam ja… mama.“ Glas joj je bio promukao, neodlučan. „Mogu li ući?“

Sjedile smo za kuhinjskim stolom. Gledala sam njene ruke – stare, ispucale, s tragovima nekadašnje ljepote. „Ivo me izbacio… Dino otišao kod djevojke… Nemam gdje.“

„Zašto si došla baš meni?“, pitala sam hladno.

„Jer si mi kćer… jer… rodila sam te!“, izgovorila je kao da je to dovoljan razlog da zaboravim sve godine boli.

U meni se lomilo tisuću osjećaja – bijes zbog djetinjstva kojeg nisam imala, tuga zbog ljubavi koju nikad nisam dobila, strah da ću postati ista kao ona.

„Lejla, molim te… bar dok ne nađem nešto svoje…“, preklinjala je.

Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala u bakinom krilu jer me mama zaboravila nazvati za rođendan. Sjetila sam se kako sam gledala druge mame na školskim priredbama i zamišljala da je moja tu negdje u publici.

„Znaš li koliko puta sam te čekala? Koliko puta sam poželjela da me zagrliš?“, pitala sam tiho.

Nije odgovorila. Samo je spustila glavu.

Prošlo je nekoliko dana otkako živi kod mene. Hodamo jedna pored druge kao stranci. Ponekad pokušava započeti razgovor o svakodnevnim stvarima – pita me što želim za večeru ili jesam li umorna s posla. Ali između nas zjapi provalija.

Jedne večeri, dok smo gledale vijesti o poskupljenju stanova i odlasku mladih iz Hrvatske i Bosne, upitala me: „Lejla, možeš li mi ikada oprostiti?“

Nisam znala što reći. Oprost nije nešto što se može iznuditi riječima ili suzama. Oprost dolazi kad srce odluči pustiti prošlost.

Moje prijateljice – Ivana i Amra – imaju različita mišljenja. Ivana kaže: „To ti je majka, nemaš drugu! Moraš joj pomoći.“ Amra misli drugačije: „Nisi joj dužna ništa! Ona te ostavila kad si joj najviše trebala.“

Noću ležim budna i pitam se: što znači biti dobar čovjek? Jesam li loša kćer ako ne želim dijeliti svoj dom s osobom koja me napustila? Ili sam loša osoba ako joj okrenem leđa sada kad je ona slaba?

Ponekad uhvatim mamu kako gleda moje slike iz djetinjstva koje baka nikad nije maknula sa zida. Vidim suze u njenim očima i pitam se žali li zbog svega ili joj je samo teško biti sama.

Možda nikad neću dobiti odgovore koje tražim. Možda ćemo ostatak života provesti kao dvije žene koje dijele isti prostor, ali ne i srce.

Ali jedno znam – svaka odluka koju donesem nosit će posljedice za obje.

A vi? Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li krv stvarno gušća od vode ili su naši izbori ono što nas određuje?