Ispod istog krova, pod istim pritiskom: Moja borba za dom
“Opet nisi dobro pospremila suđe, Lejla. Zar ti je toliko teško naučiti kako se to radi?” Ružičin glas para tišinu kuhinje dok pokušavam ne prosuti suze u sudoper. Dario sjedi za stolom, lista novine i ne diže pogled. Zrak je gust od neizrečenih zamjerki. Osjećam kako mi obrazi gore, ali gutam knedlu i šutim. Znam da svaka moja riječ može izazvati novu lavinu.
Nisam iz Zagreba, došla sam iz malog mjesta kod Bihaća, s nadom da ću ovdje pronaći svoj mir. Kad sam upoznala Darija na fakultetu, činilo se da je sve moguće. Njegov osmijeh, nježnost i obećanja o zajedničkom životu grijali su mi srce. Ali nakon vjenčanja, preselili smo kod njegovih roditelja “dok ne stanemo na noge”. To “dok” traje već četiri godine.
Prve mjesece sam pokušavala biti savršena snaha. Učila sam kuhati sarme po Ružičinom receptu, peglala košulje na način na koji ona voli, čak sam i cvijeće zalijevala prema njezinim uputama. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. “Moja mama to radi bolje”, znao bi reći Dario kad bi probao moju pitu od jabuka. Svaki put kad bih pogriješila, Ružica bi uzdahnula i pogledala me kao da sam dijete koje ništa ne zna.
Najgore je bilo kad sam ostala trudna. Svi su očekivali da ću roditi sina, a kad se rodila Hana, Ružica je samo rekla: “Bit će još prilika.” Osjećala sam se kao da sam razočarala cijelu obitelj. Dario je bio sretan zbog kćeri, ali nikad nije stao između mene i svoje majke. “Pusti, ona je takva”, govorio bi. Ali meni nije bilo lako pustiti.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Hanu, čula sam kako Ružica šapuće Dariju u dnevnoj sobi: “Ona nije za tebe. Nikad neće biti prava domaćica.” Srce mi je stalo. Nisam mogla vjerovati da nakon svega što radim, još uvijek nisam dovoljno dobra.
Počela sam sumnjati u sebe. Svaki dan sam se budila s grčem u želucu. Kad bih išla na posao u malu knjižaru u centru, osjećala sam olakšanje – barem tamo nitko nije gledao pod prste. Ali čim bih se vratila kući, vraćao se isti osjećaj tjeskobe.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, Ružica je ušla u sobu bez kucanja. “Lejla, nisi dobro oprala Hani bodiće. Pogledaj ove mrlje! Kako misliš biti dobra majka ako ni ovo ne znaš?” Nisam više mogla izdržati. “Dosta!” povikala sam kroz suze. “Radim najbolje što mogu! Zašto mi nikad ništa ne valja?”
Ružica me pogledala iznenađeno, ali onda je samo slegnula ramenima i izašla iz sobe. Dario je došao kasnije i tiho rekao: “Znaš kakva je ona… Nemoj joj zamjeriti.”
Ali ja sam zamjerila – i njemu i sebi što dopuštam da me gaze. Počela sam razmišljati o tome da odem s Hanom negdje gdje ću moći disati. Ali gdje? Moji roditelji su daleko, a prijatelji su svi zauzeti svojim životima.
Jedne noći nisam mogla spavati pa sam sjela za kuhinjski stol i napisala pismo sebi:
“Draga Lejla,
Vrijediš više nego što ti govore. Tvoja vrijednost nije u tome kako pereš suđe ili peglaš košulje. Tvoja vrijednost je u tome kako voliš svoju kćer i koliko si hrabra što svaki dan ustaješ i boriš se za sebe.”
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Dariom. “Ne mogu više ovako živjeti”, rekla sam mu dok je pio kavu. “Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Ako nešto ne promijenimo, otići ću s Hanom.”
Dario je šutio dugo, a onda rekao: “Ne znam što da radim… Mama je uvijek bila takva.”
“Ali ja nisam tvoja mama! Ja sam tvoja žena! Zar ti nije stalo kako se osjećam?”
Nije odgovorio.
Tih dana počela sam tražiti stanove za najam. Nisam imala puno novca, ali bila sam spremna na sve samo da osjetim mir. Jedne večeri Ružica me zatekla dok gledam oglase na mobitelu.
“Zar misliš otići?” pitala je hladno.
“Moram”, odgovorila sam tiho.
Prvi put vidjela sam nešto poput straha u njezinim očima.
“A Dario?”
“On će odlučiti hoće li sa mnom ili ostati ovdje. Ja više ne mogu biti sjena u vlastitom životu.”
Te noći Dario je došao do mene dok sam pakirala Hanine stvari.
“Ne želim te izgubiti”, rekao je tiho.
“Onda kreni sa mnom. Počnimo ispočetka – samo nas troje.”
Nije odmah odgovorio, ali sljedećeg jutra spakirao je svoje stvari i krenuli smo zajedno prema novom stanu na Trešnjevci.
Nije bilo lako – novac je bio problem, često smo jeli tjesteninu s kečapom i grijali se na malu grijalicu jer centralno nismo mogli platiti. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.
Ponekad me još uvijek proganjaju riječi koje mi je Ružica govorila – jesam li stvarno dovoljno dobra? Ali kad vidim Hanu kako se smije u našem malom dnevnom boravku i Darija koji mi pomaže oko svega, znam da sam napravila pravi izbor.
Pitam se: Koliko nas još živi pod tuđim pravilima, bojeći se napraviti prvi korak prema vlastitoj sreći? Što biste vi učinili na mom mjestu?