Ostavio sam ženu zbog druge: Sada molim za oprost, ali ona ne želi ni čuti

“Dario, zar stvarno misliš da ću ti opet vjerovati?” Mirnin glas bio je tih, ali u njemu je gorjela vatra koju sam rijetko viđao. Stajao sam pred vratima našeg nekadašnjeg stana na Trešnjevci, držeći ruže koje su mi se činile smiješno beskorisnima. Kiša je padala, a ja sam bio mokar do kože, ali to nije bilo ništa prema onome što sam osjećao iznutra.

Mirnu sam upoznao na fakultetu u Zagrebu. Bila je iz Mostara, došla studirati ekonomiju, a ja sam bio tipični zagrebački dečko, uvijek spreman na šalu. Zajedno smo iznajmili mali stan, onaj s pogledom na tramvajsku prugu. Nismo imali ništa osim ljubavi i snova. Sjećam se kako smo zajedno kuvali grah iz konzerve i smijali se kad bi nam nestalo struje jer nismo platili račun na vrijeme.

Nakon diplome vjenčali smo se u maloj crkvi na Kaptolu. Mirna je nosila jednostavnu bijelu haljinu koju joj je sašila mama. Ja sam bio nervozan, ali kad me pogledala tim svojim smeđim očima, znao sam da sam najsretniji čovjek na svijetu. Počeli smo raditi – ona u banci, ja u skladištu dok nisam skupio dovoljno da otvorim malu firmu za dostavu hrane.

Bilo je teško. Radili smo dan i noć. Mirna je često dolazila kući kasno, umorna, ali uvijek bi me pitala jesam li jeo i donijela mi toplu juhu. Nikad nije prigovarala što nemamo novca za more ili što još uvijek vozimo stari Golf dvojku. Bila je moj oslonac, moj dom.

A onda se pojavila Ivana. Nova klijentica, odvjetnica iz centra grada. Uvijek dotjerana, nasmijana, puna komplimenata. Prvo su to bili poslovni sastanci, a onda kave poslije posla. Osjećao sam se važnim uz nju, kao da napokon pripadam tom svijetu uspješnih ljudi. Počeo sam kasniti kući, lagati Mirni gdje sam bio. Uvjeravao sam sebe da je to samo faza.

Jedne večeri Mirna me čekala budna. “Dario, što se događa s nama?” pitala je tiho dok sam skidao jaknu. Nisam imao snage pogledati je u oči. “Ništa… samo posao.”

Laž se uvukla među nas kao hladnoća kroz prozor koji ne dihta. Počeo sam sve više vremena provoditi s Ivanom. Ubrzo sam Mirni priznao da odlazim. Plakala je tiho, bez riječi, samo su joj suze klizile niz lice dok je pakirala moje stvari u torbu koju mi je kupila za rođendan.

S Ivanom je sve bilo uzbudljivo – putovanja, večere u skupim restoranima, novi stan s pogledom na grad. Ali ubrzo sam shvatio da to nije dom. Nedostajala mi je Mirna – njezin miris kave ujutro, način na koji bi me zagrlila kad bih bio slomljen, njezina tišina koja me tješila više od bilo kakvih riječi.

Ivana nije imala strpljenja za moje slabosti. Kad bi posao krenuo loše, samo bi odmahnula rukom: “Dario, prestani dramatizirati!” Počeo sam piti više nego prije, izbjegavao sam kući dolaziti rano. Jedne večeri Ivana mi je rekla: “Možda si ti ipak previše običan za mene.”

Tada me pogodilo – izgubio sam sve zbog iluzije.

Pokušao sam kontaktirati Mirnu. Slala mi je kratke poruke: “Molim te, pusti me na miru.” Zvao sam njezinu sestru Lejlu: “Lejla, reci joj da mi oprosti…” Lejla je bila jasna: “Dario, ona te više ne želi vidjeti. Previše si joj slomio srce.”

Mjesecima sam lutao gradom kao sjena čovjeka kakav sam bio. Prijatelji su me izbjegavali – svi su znali što sam napravio. Moja mama me gledala s tugom: “Sine, nisi trebao tako postupiti s Mirnom… Ona te voljela više od svega.” Otac mi nije govorio ništa – samo bi odmahnuo glavom kad bih došao kući.

Jednog dana skupio sam hrabrost i otišao pred Mirnin stan. Otvorila mi je vrata s osmijehom koji nije bio za mene – bio je to osmijeh žene koja je naučila živjeti bez mene.

“Mirna… molim te… pogriješio sam… Vrati mi se,” prošaptao sam.

Pogledala me ravno u oči: “Dario, voljela sam te više nego sebe. Ali sada volim sebe više nego tebe. Ne želim više biti žena koja čeka da se promijeniš. Želim biti žena koja zna što zaslužuje.”

Zatvorila je vrata polako, bez bijesa – samo s tugom i dostojanstvom koje nisam zaslužio.

Sada sjedim u praznom stanu i gledam kroz prozor kako tramvaji prolaze ispod mog prozora. Svaka noć mi donosi isto pitanje: Zašto ljudi unište ono što im najviše znači? Je li moguće ikada ispraviti ono što smo slomili vlastitim rukama?