Tišina prijetnje: Kada ti susjed postane neprijatelj
“Luna! Ne!” viknula sam iz sveg glasa, dok sam trčala niz stepenice naše zgrade u sarajevskom naselju Grbavica. Srce mi je tuklo kao ludo, a noge su mi klecale dok sam gledala svoju zlatnu retrivericu kako njuši nešto sumnjivo pored kontejnera. U tom trenutku, sve što sam znala o svom susjedstvu, o ljudima koje sam svakodnevno pozdravljala, nestalo je u magli straha.
“Ivana, šta je bilo?” začula sam glas starije susjede, gospođe Mire, koja je uvijek imala osmijeh za mene i Lunu. Nisam joj mogla odgovoriti. U ruci sam držala kobasicu, a na njoj je bio zalijepljen mali papirić: “Drži psa podalje ili ćeš ga izgubiti.” Ruke su mi se tresle. Luna me gledala svojim velikim smeđim očima, nesvjesna opasnosti.
“Neko je pokušao otrovati Lunu!” izustila sam napokon, a glas mi je bio promukao od šoka. Gospođa Mira je prekrila usta rukom, a iz susjednog ulaza izašao je Adnan, mladić koji je uvijek pomagao starijima oko zgrade. “Ko bi to mogao uraditi?” pitao je, ali u njegovim očima vidjela sam nešto što nisam mogla protumačiti – strah ili možda grižnju savjesti?
Te noći nisam spavala. Luna je ležala uz mene, a ja sam razmišljala o svakom susjedu, svakom pogledu koji mi se učinio previše hladnim ili previše znatiželjnim. U Sarajevu smo svi navikli na zajedništvo, na to da dijelimo i dobro i loše. Ali sada… sada sam osjećala da me zidovi mog stana više ne štite.
Sljedećih dana atmosfera u zgradi bila je napeta. Ljudi su šaptali po hodnicima, izbjegavali moj pogled ili su me pitali kako je Luna s lažnom zabrinutošću. Moj brat Dario dolazio je svaku večer, noseći sa sobom stari bejzbol palicu. “Neću dozvoliti da ti iko naudi,” govorio je kroz zube. Ali ja sam znala da prijetnja nije tako jednostavna.
Jedne večeri, dok sam šetala Lunu oko zgrade, primijetila sam da me neko prati. Okrenula sam se i ugledala Samira, čovjeka iz trećeg ulaza, koji je uvijek imao problema s psima jer mu je vrt bio pun cvijeća. “Ivana, moramo razgovarati,” rekao je tiho. “Nisam ja… ali znam da neko iz naše zgrade ima problema s tobom. Čuo sam razgovor u podrumu… spominjali su tebe i Lunu.”
Osjetila sam kako mi se ledi krv u žilama. “Ko? Samire, reci mi!”
Samo je odmahnuo glavom. “Ne mogu… nije sigurno. Ali pazi se, molim te.” Otišao je brzo, ostavljajući me s još više pitanja nego odgovora.
Počela sam sumnjati u sve – u Miru koja mi je donosila kolače, u Adnana koji mi je nudio pomoć oko auta, čak i u Darija koji je postajao sve nervozniji i povučeniji. Svaki šum u hodniku bio mi je prijetnja.
Jednog jutra pronašla sam još jedan papirić na vratima: “Ovo ti je zadnje upozorenje.” Rukopis mi nije bio poznat. Sjedila sam na podu hodnika i plakala, osjećajući se bespomoćno kao dijete.
Dario me pokušavao smiriti: “Ivana, možda pretjeruješ… Možda je to samo neko dijete koje se igra.”
“Dario, ne igraj se sa mnom! Neko želi nauditi Luni!” viknula sam kroz suze.
Te večeri odlučila sam postaviti kameru iznad ulaznih vrata. Nisam više vjerovala nikome.
Sljedećih dana kamera nije snimila ništa sumnjivo. Ali onda, jedne noći oko tri sata ujutro, začula sam škripu na hodniku. Pogledala sam snimku – netko u tamnoj jakni ostavio je novi papirić: “Odlazi ili ćeš požaliti.” Nisam mogla razaznati lice.
Otišla sam na policiju. Inspektorica Lejla bila je ljubazna ali skeptična: “Znate li možda kome ste stali na žulj? Jeste li imali svađu sa susjedima?”
“Ne… bar mislim da nisam,” odgovorila sam slomljeno.
“Ivana, ovo može biti ozbiljno ili samo loša šala. Ali shvatit ćemo to ozbiljno,” rekla je Lejla.
Dani su prolazili u neizvjesnosti. Luna više nije smjela sama vani. Ja sam postala sjena same sebe – izbjegavala sam ljude, zatvarala prozore i vrata čak i po najvećoj vrućini.
Jednog dana stigla mi je poruka od Adnana: “Nađimo se kod igrališta večeras.” Srce mi je tuklo dok sam išla prema njemu.
“Ivana… mislim da znam ko ti ovo radi,” rekao je tiho. “Vidim ga često kako gleda tvoj stan… Emir iz četvrtog sprata. On ima problema sa živcima otkad mu je žena otišla. Mrzi buku i pse…”
Nisam znala šta da radim s tom informacijom. Emir mi nikada nije rekao ni dobar dan, ali nikada nisam ni pomislila da bi mogao biti sposoban za ovako nešto.
Te noći nisam oka sklopila. Razmišljala sam o svemu što smo prošli kao zajednica – rat, poplave, nestašice – i opet smo jedni drugima okretali leđa zbog sitnih nesuglasica.
Sutradan sam skupila hrabrost i pokucala na Emirova vrata. Otvorio ih je polako, pogled mu je bio hladan.
“Emire… želim samo znati zašto? Ako si ti… reci mi u lice.”
Nije ništa rekao – samo je zalupio vrata pred mojim nosom.
Policija nikada nije pronašla dokaze protiv njega niti protiv bilo koga drugog. Prijetnje su prestale nakon nekoliko tjedana, ali povjerenje više nikada nije bilo isto.
I danas, kad prođem hodnikom naše zgrade i pogledam susjede u oči, pitam se: Koliko zapravo poznajemo ljude oko sebe? I koliko smo spremni riskirati za one koje volimo kad nas okruži tišina prijetnje?