Jedno ljeto, jedan ultimatum: Kako sam spasila svoju obitelj (ili sam to samo sebi umišljala?)
“Ako vam je svejedno, onda ću prodati kuću i otići u dom!” Moj glas je zadrhtao, ali nisam ga mogla zaustaviti. Znoj mi je curio niz leđa, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz prsa. Bila je to najtoplija noć u godini, a ja sam sjedila za starim kuhinjskim stolom, gledajući u troje odrasle djece koja su šutjela kao da sam im upravo rekla nešto nerazumljivo.
Ivana je prva progovorila, tiho, gotovo uvrijeđeno: “Mama, nemoj tako. Znaš da imamo svoje živote…”
“Svoje živote?” prekinula sam je. “A ja? Što je s mojim životom? Tko će meni pomoći kad mi ruke više ne slušaju, kad ne mogu sama do dućana?”
Goran je uzdahnuo i pogledao u mobitel. On uvijek bježi kad postane neugodno. Ana je šutjela, stisnutih usana, gledajući u stolnjak kao da na njemu može pronaći rješenje za sve naše probleme.
Nisam planirala ovako. Tjednima sam skupljala hrabrost da im kažem kako se osjećam. Da više ne mogu sama. Da me boli što ih viđam samo kad im nešto treba ili kad je Božić. Da mi kuća postaje prevelika, a zidovi previše tihi.
“Mama, nemoj dramatizirati,” Goran je napokon progovorio. “Možemo ti platiti ženu da ti pomaže. Nema potrebe za ovakvim prijetnjama.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nije stvar u ženi koja će mi čistiti. Stvar je u vama! U tome što ste mi postali stranci!”
Tišina. Samo zvuk ventilatora koji se mučio s vrućinom.
Sjetila sam se dana kad su bili mali. Kad su trčali po dvorištu, kad smo zajedno brali šljive i smijali se do suza. Kad su me trebali za svaku sitnicu. A sad? Sad ja trebam njih, a oni ne znaju što bi sa mnom.
Ana je napokon podigla pogled. Oči su joj bile crvene. “Mama… Znaš li koliko mi je teško? Svaki dan jurim s posla po djecu, muž stalno radi, a ti… Ti misliš da te ne volimo jer ne sjedimo ovdje svaki vikend.”
“Ne tražim vikende! Tražim samo malo pažnje. Da me ponekad nazovete, pitate kako sam. Da me ne ostavite samu kad padnem ili kad zaboravim gdje sam ostavila ključeve!”
Ivana je ustala i počela nervozno hodati po kuhinji. “Znaš što? Možda bi nam bilo lakše da si nam rekla ranije kako se osjećaš! Uvijek si bila jaka, sve si sama radila… Kako da znamo kad ti treba pomoć?”
“Zato što ste moji! Zato što bih ja za vas sve napravila!”
Goran je lupio šakom o stol. “Dosta! Ovo nema smisla. Ako želiš prodati kuću, prodaj je. Ako želiš u dom, idi. Ali nemoj nas kriviti za svoje odluke!”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Zar sam stvarno toliko pogriješila u životu? Zar sam ih toliko razmazila svojom snagom da sad ne znaju biti tu kad treba?
Noć je odmicala, a razgovor se pretvorio u niz optužbi i starih rana koje su isplivale na površinu poput mulja nakon oluje. Ivana mi je prebacila što sam uvijek više pazila na Anu jer je bila bolesna kao dijete. Goran je rekao da se nikad nije osjećao dovoljno dobrim jer sam uvijek očekivala više od njega. Ana mi je priznala da se boji starosti jer vidi kako mene boli samoća.
Plakali smo svi zajedno prvi put nakon mnogo godina.
Kad su otišli kući, ostala sam sjediti za stolom do jutra. Nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što smo rekli jedni drugima, o svemu što smo prešutjeli godinama.
Sljedećih dana nitko mi se nije javio. Kuća je bila još tiša nego prije. Počela sam pakirati stvari, odlučna da ovaj put neću popustiti.
Treće jutro zazvonio je telefon. Ana.
“Mama… Možemo li doći večeras? Svi zajedno?”
Srce mi je poskočilo, ali glas mi je bio miran: “Možete.”
Te večeri došli su svi troje, s djecom i supružnicima. Donijeli su kolače i vino, kao nekad za rođendane.
“Razmišljali smo,” započela je Ivana, “i shvatili da si bila u pravu. Nismo te slušali jer nam je bilo lakše praviti se da si uvijek ista ona mama koja sve može sama.”
Goran je dodao: “Ne želimo da ideš u dom. Ali moramo pronaći način da ti pomognemo, a da nitko od nas ne izgori od obaveza. Možda možemo napraviti raspored?”
Ana je predložila: “Ja ću dolaziti utorkom i četvrtkom nakon posla. Ivana može vikendom, Goran srijedom navečer… I svaki dan ćemo te nazvati barem jednom.” Djeca su potrčala prema meni i zagrlila me oko struka.
Plakala sam od olakšanja i tuge istovremeno.
Dogovorili smo se da kuća ostaje na meni dok god mogu biti tu uz njihovu pomoć. Ako više ne budem mogla – odlučit ćemo zajedno.
Te noći legla sam s osjećajem mira koji nisam osjetila godinama.
Ali pitam se: Jesam li ih natjerala na nešto što nisu željeli? Hoće li ovaj dogovor potrajati ili će opet sve pasti na mene? Što vi mislite – gdje završava briga za roditelja, a gdje počinje teret?