Moja najbolja prijateljica izgubila se u majčinstvu: priča o prijateljstvu, gubitku i nadi

“Ne mogu više, Ana! Ne mogu!” Ivana je viknula kroz suze dok je držala malog Leona u naručju, a ja sam stajala na pragu njezinog stana, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Zvuk njegovog plača parao je zrak, a njezine ruke su drhtale. “Samo sam došla donijeti ti juhu, Ivana. Zabrinula sam se kad se nisi javljala danima…” pokušala sam tiho, ali ona me pogledala kao da sam joj najveći neprijatelj.

Nekad smo bile nerazdvojne. Ivana i ja. Dvije cure iz Novog Zagreba, uvijek zajedno – na kavi u Importanneu, na koncertima u Tvornici, na izletima do Jaruna. Znala sam svaki njezin san, svaku njezinu tajnu. Ali otkad je rodila Leona, kao da je nestala. Prvo su to bile poruke koje ostaju nepročitane satima, pa danima. Onda su došli otkazani dogovori. “Ne mogu danas, Leon ima temperaturu.” “Ne mogu večeras, preumorna sam.” “Ne mogu ovaj vikend, Marko radi pa sam sama s malim.”

U početku sam bila strpljiva. Razumjela sam – majčinstvo je teško. Ali kako su mjeseci prolazili, osjećala sam se kao duh u njezinom životu. Sjedila bih sama u našem omiljenom kafiću i gledala druge prijateljice kako se smiju i pričaju. Pitala sam se gdje smo nestale mi.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do nje bez najave. Marko je bio na poslu, a ona je sjedila na podu dnevnog boravka, okružena igračkama i hrpom neopranog suđa. Izgledala je iscrpljeno, s podočnjacima do brade. “Ivana, jesi dobro?” pitala sam tiho. Pogledala me praznim pogledom. “Ne znam više tko sam, Ana… Samo hranim, presvlačim, uspavljujem… Marko radi po cijele dane, mama mi samo prigovara da nisam dovoljno dobra majka… A ti… ti si jedina koja još dolazi.”

Tada sam shvatila koliko je usamljena. Nisam znala što reći. Samo sam sjela pokraj nje i zagrlila je. Plakala je dugo na mom ramenu.

Ali ni to nije bilo dovoljno da nas vrati na staro. Sljedećih mjeseci Ivana se još više povukla. Počela je izbjegavati i mene. Kad bih joj poslala poruku, odgovor bi stigao tek nakon nekoliko dana: “Sve ok, puno obaveza.” Ponekad bih vidjela njezine slike na Instagramu – nasmiješena uz Leona i Marka – ali znala sam da to nije prava slika.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama kod kuće i gledala naše stare slike s mora, odlučila sam joj napisati pismo. Pravo pismo, na papiru. Pisala sam joj o svemu što mi nedostaje – naši razgovori do jutra, naši planovi za budućnost, njezin smijeh koji me uvijek dizao iz najcrnjih dana. Pisala sam joj da mi nedostaje ona – ne samo kao prijateljica, nego kao osoba koja me razumije bez riječi.

Nisam očekivala odgovor. Ali nekoliko dana kasnije zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ivana.

“Ana… pročitala sam tvoje pismo. Plakala sam cijelu noć. Zaboravila sam tko sam bila prije nego što sam postala mama. Zaboravila sam koliko mi značiš… Oprosti mi što sam te gurnula od sebe.”

Suze su mi navrle na oči dok sam slušala njezin glas.

“Ivana, nisi me izgubila. Ja ću uvijek biti tu za tebe. Samo mi dopusti da budem uz tebe – i kad si sretna i kad si slomljena.” Osjetila sam olakšanje kakvo nisam dugo.

Od tada smo počele graditi naš odnos ispočetka. Nije bilo lako – Leon je i dalje bio zahtjevan, Marko često odsutan, a Ivana umorna i nesigurna u sebe. Ali sada smo razgovarale iskreno. Ponekad bih došla i samo držala Leona dok bi ona spavala pola sata. Ponekad bismo plakale zajedno zbog svega što smo izgubile – ali i zbog svega što još možemo imati.

Jednog dana sjela je nasuprot mene s kavom u ruci i rekla: “Znaš li da si mi spasila život? Da nije bilo tebe, ne znam bih li izdržala sve ovo.” Pogledala sam je i znala da smo prošle kroz nešto što nas je zauvijek promijenilo.

Danas više nismo one iste djevojke koje su maštale o putovanjima i velikim karijerama. Sada maštamo o mirnim večerima bez dječjeg plača i o tome da ćemo jednog dana opet otići same na more – makar samo na vikend.

Ali jedno znam: prijateljstvo koje preživi ovakve oluje postaje još jače.

Ponekad se pitam – koliko nas još gubi sebe u novim ulogama? Koliko nas šuti dok vrišti iznutra? Možda bi bilo lakše kad bismo češće priznale da nam treba pomoć – i kad bismo jedna drugoj pružile ruku bez osude.