Cijena saune: Obiteljske granice i lekcija koju nismo očekivali
“Klara, pa zar je moguće da si opet sve sama pripremila?” – začula sam glas svoje svekrve Mire dok sam iznosila još jedan pladanj kolača u dnevni boravak. Znoj mi je curio niz čelo, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U kući je bilo dvanaestero ljudi, svi su se smijali, pričali, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama izmiče.
Moj muž, Dario, sjedio je u kutu s bratom Ivanom i šutke promatrao cijelu scenu. Naša nova sauna, koju smo kupili prošlog mjeseca, bila je glavna atrakcija. Prvo su dolazili samo Dario i ja, uživali u miru i tišini. Onda je Ivan došao s Jasnom, pa su poveli djecu. Onda je došla Maja, moja sestrična iz Sarajeva, s mužem i malim Leonom. I tako, iz tjedna u tjedan, naša kuća postala je vikend-odredište za cijelu familiju.
“Klara, možeš li mi donijeti još jedan ručnik?” – viknula je Jasna iz dvorišta. Pogledala sam Darija, ali on je samo slegnuo ramenima. “Ma pusti ih, proći će ih to”, rekao bi svaki put kad bih mu se požalila. Ali nije ih prošlo. Svaki vikend ista priča: svi dolaze, jedu, piju, koriste saunu satima, a kad odu – ostave nered i tišinu koja me guši.
Jedne subote, dok sam čistila ostatke od roštilja i skupljala mokre ručnike po dvorištu, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Zašto uvijek ja? Zašto nitko ne pita treba li mi pomoć?”
Te večeri sjela sam s Dariom za kuhinjski stol. “Dario, ovako više ne ide. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Ovo nije gostoprimstvo, ovo je iskorištavanje.” Pogledao me ozbiljno prvi put nakon dugo vremena. “Znam, Klara. I meni je dosta. Moramo nešto poduzeti.”
Sljedećeg vikenda odlučili smo odigrati drugačije. Kad su rođaci počeli pristizati – Ivan s pivom u ruci, Jasna s torbom punom kupaćih kostima – dočekali smo ih s osmijehom, ali bez ikakvih priprema. Nema kolača, nema roštilja, nema svježe opranih ručnika.
“Klara, gdje su kolači?” – upitala je Maja zbunjeno.
“Nismo stigli ništa pripremiti”, odgovorila sam mirno.
“A ručnici?”
“Svi su prljavi od prošlog puta. Ako želite koristiti saunu, slobodno operite svoje ručnike kad završite.”
U dnevnom boravku zavladala je tišina. Dario je upalio televizor i pravio se da gleda utakmicu. Djeca su trčkarala po dvorištu tražeći grickalice kojih nije bilo.
Ivan se prvi pobunio: “Pa dobro, zar ni pivo nema?”
Dario mu je odgovorio: “Ako ti se pije, ima trgovina na uglu.”
Gledala sam njihove zbunjene izraze lica i osjetila mješavinu srama i olakšanja. Prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala teret na leđima.
Jasna je pokušala spasiti situaciju: “Ma dobro, možda smo malo pretjerali… Ali znaš kako je, kod vas je uvijek najljepše.” Pogledala sam je ravno u oči: “Lijepo nam je kad svi sudjelujemo. Ne mogu više sama sve nositi na leđima.”
Te večeri otišli su ranije nego inače. Nitko nije ostao do kasno, nitko nije tražio još jednu rundu saune.
Sljedećih nekoliko tjedana nitko nije dolazio. Kuća je bila tiha, možda previše tiha. Nedostajao mi je smijeh djece i žamor odraslih, ali nisam žalila zbog odluke.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Bila je to Maja.
“Klara… možemo li doći ovaj vikend? Donijet ćemo kolače i sve što treba. I pomoći ćemo ti oko svega. Obećavam.”
Osjetila sam olakšanje i toplinu u srcu.
Kad su ponovno došli, sve je bilo drugačije. Svi su donijeli nešto sa sobom: Jasna je donijela salatu, Ivan pivo i sokove, Maja kolače. Djeca su pomagala postaviti stol. Nakon saune svi su zajedno skupljali ručnike i čistili dvorište.
Navečer sam sjela s Dariom na terasu i gledali smo zalazak sunca.
“Vidiš li razliku?” upitao me tiho.
“Vidim… Možda smo trebali ranije postaviti granice. Ali znaš što? Ponekad moraš izgubiti mir da bi ga ponovno pronašao.”
Pitam vas – koliko puta ste vi morali reći dosta da bi vas netko napokon čuo? Koliko vrijedi vaš mir?