Samotni otac iz Novog Zagreba: Kako sam se borio za svoju djecu kad je sve puklo

“Tata, zašto mama više ne dolazi kući?” Ivana me gledala krupnim, uplakanim očima dok sam pokušavao pronaći odgovor koji neće još više slomiti njezino srce. Bio je to prvi tjedan otkako je Marija otišla. Nije ostavila ni poruku, samo je nestala, a meni ostavila Ivanu, Leona i malog Darija.

Sjedili smo za kuhinjskim stolom u našem stanu u Novom Zagrebu, dok su kroz prozor dopirali zvukovi tramvaja i miris kiše. “Mama… mora malo biti sama. Ali ja sam tu, uvijek ću biti tu za vas,” promucao sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. Ivana je tiho jecala, Leon je šutio i gledao u pod, a Dario se igrao autićima kao da se ništa nije dogodilo.

Nisam imao vremena za tugu. Morao sam ustati prije šest, spremiti doručak, obući djecu, odvesti ih u vrtić i školu, pa trčati na posao u skladište na Žitnjaku. Šefica, gospođa Ljiljana, gledala me s podsmijehom kad sam tražio da ranije odem zbog djece. “Znaš, Ivane, nije lako biti samohrana majka. Ali otac? To još nisam vidjela,” rekla je jednom, a kolege su se smijuljile iza leđa.

Navečer bih sjedio na rubu kreveta i gledao kako djeca spavaju. Pitao sam se gdje sam pogriješio. Jesam li bio previše grub prema Mariji? Jesam li mogao više pomoći oko kuće? Zašto nije rekla ništa prije nego što je otišla? U glavi su mi odzvanjale njezine riječi od prošlog ljeta: “Umorna sam, Ivane. Sve je na meni.” Tada nisam shvaćao koliko je bila ozbiljna.

Prvi pravi udarac došao je kad su me iz Centra za socijalnu skrb pozvali na razgovor. Socijalna radnica, gospođa Sanela, gledala me preko naočala: “Znate li gdje je vaša supruga? Djeca su mala, trebaju majku.” Osjetio sam sram i bijes. “Ja im kuham, perem, vodim ih doktoru… Što još mogu?” pitao sam. “Djeca često bolje napreduju uz majku,” rekla je hladno.

Počeo sam osjećati kako me svi gledaju kao da sam krivac. Susjeda Ružica šaptala je s drugima na stubištu: “Jadna djeca bez majke… Što će on sam?” U trgovini su mi nudili sažaljive osmijehe. Čak su i moji roditelji iz Osijeka dolazili svaki drugi vikend s pitanjima: “Ivane, možda bi bilo bolje da djecu damo Marijinoj sestri dok se ona ne vrati?”

Ali ja nisam odustajao. Naučio sam peći palačinke jer ih Dario voli za doručak. Ivani sam pleo pletenice prije škole, iako su prve bile smiješne. Leona sam vodio na nogometne treninge i navijao najglasnije na tribinama. Svaku večer čitali smo priče prije spavanja – čak i kad bih zaspao prije njih od umora.

Jedne večeri, dok sam slagao rublje, zazvonio je mobitel. Marija. Srce mi je stalo. “Ivane… Jesi dobro? Kako su djeca?” Glas joj je bio tih, slomljen. “Dobro smo. Pitaju za tebe svaki dan,” odgovorio sam držeći suze. “Ne mogu se vratiti još… Trebam vremena,” rekla je i prekinula.

Te noći nisam spavao. Pitao sam se što ako se nikad ne vrati? Hoće li djeca zauvijek osjećati prazninu? Hoću li ja ikad biti dovoljno dobar?

Problemi su se gomilali – računi za struju kasnili su, Leon je dobio jedinicu iz matematike, a Dario je počeo mokriti u krevet. Jednog dana Ivana se vratila iz škole uplakana: “Rekli su mi da nas mama ne voli jer smo zločesti!” Zagrlio sam je najjače što sam mogao: “Nisi ti kriva ni za što! Mama vas voli na svoj način… Ali ja vas volim najviše na svijetu.”

Počeo sam tražiti pomoć – razgovarao sam s psihologinjom u školi, upisao djecu na radionice u knjižnici, zamolio susjedu Anu da ih pričuva kad moram raditi prekovremeno. Prvi put u životu naučio sam tražiti pomoć i priznati da ne mogu sve sam.

Jednog dana stiglo je pismo iz suda – Marija traži skrbništvo nad djecom. Srce mi se slomilo. Djeca su bila zbunjena: “Tata, hoćemo li morati otići?” Nisam imao odgovora. Noćima nisam spavao, razmišljajući što će biti s nama.

Na ročištu smo sjedili jedno nasuprot drugome – ona blijeda i umorna, ja iscrpljen ali odlučan. Sudac nas je gledao strogo: “Gospodine Petrović, kako mislite uskladiti posao i brigu o troje djece?” Pogledao sam djecu koja su me držala za ruku: “Ne znam kako ću sve… ali znam da ću dati sve od sebe jer su oni moj život.” Marija je zaplakala.

Na kraju sudac je odlučio da djeca ostaju sa mnom uz redovite susrete s majkom. Plakao sam prvi put pred njima – od olakšanja i straha.

Danas nije lako – još uvijek brojim kune do kraja mjeseca, još uvijek me pogodi kad čujem šapat iza leđa ili kad Leon pita zašto mama ne dolazi češće. Ali svake večeri kad zagrlim svoju djecu i kad mi Ivana šapne: “Tata, najbolji si na svijetu,” znam da se borba isplatila.

Pitam vas – što biste vi učinili da ste morali birati između vlastite sreće i sreće svoje djece? Jesam li pogriješio što nisam pustio da odu s majkom ili je ljubav oca dovoljna da izliječi sve rane?