Rekla je da ćemo umrijeti od gladi bez njega. Godinu dana kasnije, bila sam vlasnica njegove firme.

“Ana, ne možeš ni kavu skuhati kako treba, a kamoli voditi firmu! Bez mene ćete umrijeti od gladi!” vikao je Davor, moj muž, dok je pakirao svoje stvari. Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi kao udarci čekića. Stajala sam u hodniku, držeći Vidu za ruku, našeg desetogodišnjeg sina, dok je nova ljubavnica mog muža, Tamara, stajala iza njega s osmijehom na licu.

Nisam znala što me više boljelo – izdaja ili poniženje. Davor je bio sve što sam imala. Otkad sam se udala za njega, radila sam u njegovoj firmi za prijevoz robe, ali uvijek u sjeni, uvijek “samo žena” koja pomaže. Nikad nisam imala pristup računu, nikad nisam donosila odluke. On je bio gazda, a ja… samo Ana.

Kad su vrata za njim zalupila, ostala sam sama u stanu koji više nije bio moj. Davor je sve prebacio na sebe – stan, auto, firmu. Ja i Vida smo imali samo torbu s nekoliko stvari i 200 kuna u novčaniku. Prva noć kod moje majke u Dugavama bila je najduža u životu. Vida je plakao cijelu noć, a ja sam šutjela, gledajući u strop.

“Ana, nisi ti prva ni zadnja kojoj se ovo dogodilo,” rekla mi je mama tiho dok mi je donosila čaj. “Ali nisi ni prva koja će se izvući iz toga.”

Nisam joj vjerovala. Nisam vjerovala ni sebi. Prvih mjesec dana bila sam sjena – išla sam na burzu rada, čistila stubišta po zgradama i plakala kad Vida zaspi. Davor nije slao alimentaciju; govorio je da nema za sebe, a kamoli za nas. Tamara je objavljivala slike s njim iz Dubrovnika, iz skupih restorana.

Jednog dana, dok sam čistila stubište u jednoj poslovnoj zgradi na Trešnjevci, srela sam starog poznanika iz škole, Jasmina. Bio je vozač kamiona u Davorovoj firmi.

“Ana? Što ti radiš ovdje?” pitao je iznenađeno.

Pocrvenjela sam od srama. “Radim što mogu…”

Jasmin me pogledao s tugom. “Znaš li ti da firma propada? Davor ne plaća ljude, kamioni stoje. Svi pričaju da će uskoro bankrotirati.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam naučila radeći s Davorom – fakture, rute, vozači, klijenti… Sve sam znala napamet. U meni se probudila neka nova snaga.

Sljedećih tjedana počela sam kontaktirati stare klijente firme – one koje sam poznavala godinama. Pitala sam ih bi li radili sa mnom ako pokrenem nešto svoje. Većina ih je rekla da bi – Davor ih je već bio razočarao.

Prijavila sam se na natječaj za poticaje za samozapošljavanje. Mama mi je posudila novac za prvi mjesec najma malog ureda na periferiji Zagreba. Jasmin i još dvojica vozača pristali su raditi sa mnom – besplatno prvih mjesec dana, dok ne stane posao na noge.

Prvi posao bio je prijevoz namještaja iz Osijeka za jednu tvrtku iz Zagreba. Vozili smo cijelu noć; ja sam slagala papire i dogovarala rute, Jasmin i ekipa su vozili. Kad smo isporučili robu i dobili prvu uplatu, plakala sam od sreće.

Ali nije bilo lako. Davor je saznao što radim i počeo prijetiti.

“Ako mi uzmeš još jednog klijenta, uništit ću te!” vikao je preko telefona.

“Nemaš više što uništiti,” odgovorila sam mu mirno.

Počeo je širiti laži o meni – da kradem klijente, da varam ljude. Neki su povjerovali, neki nisu. Ali posao je rastao. Svaki mjesec smo imali više vožnji; zaposlila sam još jednog vozača i malu administraciju.

Vida je bio moj najveći motivator. Svaki put kad bi došao iz škole i pitao: “Mama, hoćemo li imati za kruh ovaj tjedan?”, srce bi mi se slomilo, ali nisam pokazivala slabost.

Godinu dana nakon što me izbacio iz kuće, Davorova firma je otišla u stečaj. Dugovao je svima – radnicima, državi, bankama. Jednog dana došao mi je odvjetnik s ponudom: mogu kupiti njegovu firmu za simboličnu cijenu jer nitko drugi nije htio preuzeti dugove.

Sjedila sam za stolom s papirima pred sobom i smijala se kroz suze. Potpisala sam ugovor i postala vlasnica firme koju je Davor godinama gradio – i uništio svojom pohlepom i ponosom.

Prvi dan kad sam došla u ured kao šefica, Jasmin mi je donio kavu i rekao: “Ana, sad si ti gazda.” Pogledala sam oko sebe – stare slike na zidovima, miris dima od cigareta koji se uvukao u namještaj… Sve me podsjećalo na godine koje sam provela kao nevidljiva žena iza muškarca.

Ali sad sam bila vidljiva. Sad su svi znali tko vodi firmu i tko brine o ljudima koji rade za nju.

Davor me nikad nije nazvao da mi čestita. Tamara ga je ostavila čim su nestali novci.

Ponekad se pitam: koliko nas žena još mora proći kroz pakao da bi shvatile koliko smo jake? I koliko puta moramo pasti da bismo naučile letjeti?