Nisam znala da život počinje nakon pedesete: Povratak stare ljubavi
“Mama, jesi li ti normalna?” Ivana je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, gledajući me kao da sam upravo sletjela s Marsa. “S nekim koga nisi vidjela trideset godina ideš na večeru? Pa to je praktički stranac!”
Nisam joj odmah odgovorila. Kišne kapi su još uvijek klizile niz moj kaput, a srce mi je lupalo kao da sam opet djevojčica. Damirov osmijeh mi je još titrao pred očima. Sjećanja su navirala, a riječi su mi zapinjale u grlu.
“Ivana, to je samo stari prijatelj iz škole…” pokušala sam objasniti, ali ona je odmah podigla ruku.
“Prijatelj? Mama, ti si udana! Tata je doma! Što ti je?”
Zastala sam. Pogledala sam prema vratima iza kojih je moj muž Zoran gledao televiziju, kao i svake večeri zadnjih dvadeset godina. Zoran, koji me zadnji put poljubio prije pet godina, na brzinu, u obraze, kad sam išla na operaciju žuči. Zoran, koji me voli na svoj tihi način, ali više kao naviku nego kao ženu.
Damir je bio drugačiji. S njim sam nekad sanjala o Parizu i vožnji biciklom uz Savu. Onda je otišao na fakultet u Sarajevo, ja sam ostala u Zagrebu i život nas je odnio svatko na svoju stranu. Nikad ga nisam zaboravila, ali nisam ni mislila da ću ga ikad više vidjeti.
A onda mi je stigla poruka na Facebooku: “Jelena, jesi li to ti? Sjećaš li se još onih naših šetnji po Maksimiru?” Srce mi je preskočilo. Dogovorili smo kavu, ali završili smo na večeri. Smijali smo se kao nekad. Damir je pričao o svom životu u Mostaru, o razvodu, o djeci koja su odrasla i otišla svojim putem. Ja sam pričala o Ivani i Filipu, o Zoranu, o poslu u knjižnici koji me više ne ispunjava.
“Jelena, znaš li da si uvijek imala najljepši osmijeh u razredu?” rekao je tiho dok smo izlazili iz restorana. Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam znala što reći. Osjećala sam se živo prvi put nakon dugo vremena.
Sada stojim pred Ivanom i ne znam kako joj objasniti što se dogodilo te večeri. Ne fizički – ništa se nije dogodilo – ali nešto se u meni prelomilo. Kao da sam skinula debeo sloj prašine sa srca.
“Ivana, nisam napravila ništa loše. Samo sam… razgovarala s nekim tko me poznavao prije nego što sam postala tvoja mama i Zoranova žena. Prije nego što sam postala nevidljiva sama sebi.”
Ona me gleda zbunjeno. “Nevidljiva? Mama, što ti to znači?”
Sjedam na kauč i gledam kroz prozor u mokru ulicu. “Znaš li kad si zadnji put pitala kako sam? Ili kad me tata pogledao kao ženu? Ja… ja sam zaboravila tko sam bila prije vas svih. S Damirovim dolaskom sjetila sam se da još uvijek postojim.”
Ivana sjeda do mene i šuti. Osjećam njenu ruku na svojoj. “Mama… bojim se za tebe. Bojim se da ćeš povrijediti tatu. I sebe.”
“I ja se bojim,” priznam tiho. “Ali još više se bojim da ću umrijeti a da nikad više ne osjetim radost ili uzbuđenje. Da ću nestati u rutini i svakodnevici dok jednog dana ne postanem samo uspomena na mamu koja je uvijek bila tu kad treba skuhati ručak ili ispeglati košulju.”
Te noći nisam mogla spavati. Zoran je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i razmišljala o Damiru. O tome što znači biti vjerna sebi i drugima. O tome koliko žena u mojoj dobi živi za druge, a zaboravlja na sebe.
Sljedećih dana Damir mi je slao poruke: “Jelena, mogu li te opet vidjeti?” Srce mi je igralo svaki put kad bih pročitala njegovo ime.
Jednog popodneva Filip me nazvao iz Rijeke: “Mama, Ivana mi je rekla za onog tvog prijatelja… Je li sve u redu kod vas doma?”
“Sve je u redu, sine,” slagala sam. “Samo… mama pokušava pronaći sebe opet.”
Osjetila sam kako mi glas drhti. Filip je šutio nekoliko sekundi pa rekao: “Samo pazi da ne izgubiš ono što imaš zbog onoga što misliš da ti fali. Tata te voli na svoj način.”
Zatvorila sam oči i pustila suzu niz obraz.
Nisam znala što želim – novi početak ili sigurnost starog života? Damir me zvao na vikend u Mostar: “Dođi da ti pokažem grad pod Starim mostom, da ti pokažem kakav život može biti kad se usudiš riskirati.” Zoran me pitao hoću li s njim na selo kod njegovih roditelja kao svake godine.
Ivana me gledala s tugom i strahom: “Mama, molim te, nemoj nas ostaviti zbog nekog sna iz mladosti.” A ja sam osjećala kako se gušim između tuđih očekivanja i vlastite čežnje.
Jedne večeri sjela sam sa Zoranom za stol dok su djeca bila vani.
“Zorane… Jesi li sretan sa mnom? Jesi li ikad pomislio da bi mogao živjeti drugačije?”
Pogledao me iznenađeno: “Jelena, što ti je? Pa imamo sve – djecu, kuću, miran život… Što bi još htjela?”
“Ne znam,” priznala sam iskreno. “Možda samo želim osjećati da još uvijek mogu biti voljena kao žena, a ne samo kao supruga i majka.”
Dugo smo šutjeli.
Te noći odlučila sam otići u Mostar – ne zbog Damira, nego zbog sebe. Da vidim mogu li još uvijek biti ona djevojka koja se smije iz srca.
Kad sam se vratila kući nakon tog vikenda, Ivana me dočekala na vratima.
“Jesi li sad sretna?” pitala je tiho.
Pogledala sam je i shvatila da nema jednostavnog odgovora.
“Ne znam još,” rekla sam iskreno. “Ali znam da život ne prestaje kad napuniš pedeset – možda tada tek počinje.”
Zastajem pred ogledalom i pitam samu sebe: Jesam li sebična što želim više od života? Ili tek sada prvi put imam hrabrosti biti iskrena prema sebi?