Između Dva Svijeta: Kako Preživjeti Majčine Prigovore
“Opet si zaboravila kupiti kruh! Zar ti je toliko teško misliti na mene?” Majčin glas parao je tišinu stana dok sam još uvijek skidala kaput, umorna od posla. Pogledala sam je, pokušavajući pronaći razumijevanje u njezinim očima, ali tamo je bio samo onaj poznati sjaj razočaranja.
“Mama, radila sam do kasno, nisam stigla ni do trgovine…” pokušala sam objasniti, ali ona je već okretala leđa, mrmljajući nešto o tome kako joj nitko ne pomaže i kako je sama na svijetu.
Zovem se Ivana i imam 34 godine. Živim s majkom u malom stanu u Novom Zagrebu otkako je tata preminuo prije četiri godine. Majka, Marija, otišla je u mirovinu prošle zime i od tada se naš odnos promijenio. Nekad smo znale zajedno piti kavu na balkonu, smijati se glupostima s televizije, ali sada… sada su dani ispunjeni prigovorima i šutnjom.
Nedjelja je. Sjedimo za stolom, ona lista novine, ja pokušavam pojesti doručak bez da me pogleda. “Znaš li da je Jasmina iz susjedstva dobila unuka? Njezina kćerka ima 29 godina, a ti…”
“Mama, molim te…”
“Što? Samo kažem. Vrijeme ti prolazi. Kad ćeš se udati? Kad ćeš mi dati unuče?”
Osjećam kako mi srce lupa brže. Znam da joj nije lako. Znam da joj nedostaje tata, da joj nedostaje smisao otkako više ne radi. Ali svaki njezin prigovor kao da mi reže komad po komad samopouzdanja.
Ponekad se pitam gdje sam nestala u svemu tome. Moje želje, moji snovi? Sve se svelo na to da joj budem rame za plakanje, vozač do doktora, osoba koja sluša iste priče iznova i iznova.
Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga što nisam usisala stan na vrijeme, odlučila sam otići kod prijateljice Ane. Sjela sam na tramvaj i gledala kroz prozor dok su mi suze klizile niz lice. Ana me dočekala zagrljajem.
“Ivana, moraš misliti i na sebe. Ne možeš stalno živjeti za nju,” rekla mi je dok smo pile kavu u njezinoj kuhinji.
“Ali osjećam se krivom čim nešto napravim za sebe. Kao da je izdajem…”
Ana je uzdahnula. “Znam da ti je teško, ali tvoja mama mora naučiti pustiti te. I ti moraš naučiti reći ne.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Ali kad sam otvorila vrata, dočekao me još jedan val prigovora: “Gdje si bila? Zvala sam te tri puta! Mogla si barem javiti!”
Tada sam prvi put podigla glas: “Mama, nisam tvoja sluškinja! Imam svoj život!”
Nastala je tišina. Nikad prije nisam tako reagirala. Vidjela sam šok u njezinim očima, a onda su joj zadrhtale usne.
“Samo sam htjela da budemo obitelj…” prošaptala je.
Te noći nisam mogla spavati. Osjećaj krivnje me gušio, ali istovremeno i olakšanje što sam napokon rekla što mislim. Sljedećih dana vladala je napetost. Majka je bila povučena, ja sam izbjegavala razgovor.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to moja sestrična Sanja iz Mostara.
“Ivana, čujem da ti nije lako s tetom Marijom. Znaš, moja mama je ista otkad je ostala sama. Možda bi trebala razgovarati s nekim stručnim? Kod nas u Mostaru ima jedna psihologinja koja pomaže ženama u takvim situacijama…”
Prvi put sam pomislila da možda nije problem samo u meni ili mojoj mami. Možda su to godine neizgovorenih boli i strahova koje žene naše generacije nasljeđuju od svojih majki.
Odlučila sam predložiti mami da zajedno odemo kod psihologa. Prvo se naljutila: “Nisam ja luda!”, ali nakon nekoliko dana pristala je – pod uvjetom da ja budem uz nju.
Na prvom razgovoru oboje smo plakale. Psihologinja nam je objasnila kako gubitak identiteta nakon mirovine može biti bolan i kako roditelji često nesvjesno prenose svoje strahove na djecu.
Počele smo polako razgovarati o stvarima koje nas bole. Mama je priznala da se boji ostati sama, a ja sam joj rekla koliko me guši osjećaj odgovornosti za njezinu sreću.
Nije sve nestalo preko noći. I dalje ima dana kad me prigovori izlude, kad poželim pobjeći iz stana i nikad se ne vratiti. Ali sada barem znam da nisam sama u toj borbi – ni ona ni ja.
Ponekad se uhvatim kako gledam stare fotografije nas tri – mama, tata i ja – i pitam se gdje su nestali oni dani kad smo bili sretni bez riječi i prigovora.
Možda sreća nije nešto što nam netko drugi može dati ili oduzeti. Možda ju moramo pronaći unutar sebe, čak i kad nas drugi vuku na dno.
Što vi mislite – gdje završava odgovornost prema roditeljima, a gdje počinje briga o sebi? Je li moguće pronaći ravnotežu ili smo svi osuđeni na život između dva svijeta?