Nikada nisam bila prava baka svojoj unuci – a sada sam ja kriva? Potresna ispovijest bosanske svekrve

“Ne, Amra, neću moći doći danas. Imam glavobolju,” slagala sam u slušalicu, dok mi se srce stezalo. S druge strane tišina, pa hladan glas: “Dobro, kako hoćeš.” Spustila je slušalicu prije nego što sam stigla išta dodati. Sjela sam za kuhinjski stol, gledajući kroz prozor na prazno dvorište. Lejla, moja unuka, ima šest godina. Šest godina gledam je izdaleka, kao da sam strina iz Njemačke, a ne njena baka koja živi dvije ulice dalje.

Sve je počelo onog dana kad je moj sin Adnan doveo Amru kući. Sjećam se, bio je maj 2016., kiša je padala cijeli dan. Amra je bila tiha, povučena, s onim njenim sarajevskim naglaskom i pogledom koji kao da stalno nešto procjenjuje. “Mama, ovo je Amra,” rekao je Adnan s osmijehom. “Drago mi je,” rekla sam, pružila ruku, ali ona je samo klimnula glavom. Već tada sam osjetila zid između nas.

Nisam bila savršena svekrva, znam to. Možda sam previše pitala, možda sam previše savjetovala. “Amra, stavi malo više soli u supu, djeca to vole,” rekla bih. Ili: “Znaš, kod nas u Bosni se beba ne iznosi van prije nego što napuni mjesec dana.” Gledala bi me ispod oka i šutjela. Adnan bi me kasnije molio: “Mama, pusti je malo na miru.” Nisam znala kako da joj priđem.

Kad se Lejla rodila, srce mi je bilo puno. Kupila sam joj dekicu iz Travnika, vezla njeno ime na jastučnicu. Otišla sam prvi put vidjeti bebu s poklonima i suzama u očima. Amra me pustila unutra, ali nije mi dala da je držim. “Još je mala, bolje da ne mijenjamo ruke,” rekla je. Osjetila sam hladnoću u njenom glasu. Prvi put sam zaplakala zbog njih.

Godine su prolazile. Viđala sam Lejlu samo kad bi Adnan došao s njom kod mene na kafu. Amra bi uvijek imala neki izgovor: “Lejla ima temperaturu”, “Imamo goste”, “Idemo kod mojih”. Ponekad bih čula od komšinice da su svi zajedno bili u parku ili na izletu na Vrelu Bosne. Mene nikad nisu zvali.

Pokušavala sam razgovarati s Adnanom. “Sine, zašto me Amra ne voli? Šta sam joj uradila?” On bi samo slegnuo ramenima: “Mama, ona je takva. Ne voli kad joj se neko miješa.” A ja sam samo željela biti baka svojoj unuci.

Jednog dana, prije dvije godine, skupila sam hrabrost i otišla kod njih bez najave. Pokucala sam na vrata, Lejla mi je otvorila i nasmijala se: “Bako!” Amra se pojavila iza nje i lice joj se smračilo. “Niste zvali prije nego što ste došli,” rekla je tiho ali oštro. “Samo sam htjela vidjeti Lejlu…” promucala sam. “Imamo planove za danas,” prekinula me i zatvorila vrata.

Od tada više nisam pokušavala. Povukla sam se u svoj mali stan i gledala slike Lejle koje mi Adnan povremeno šalje na Viberu. Svaki rođendan bih joj ostavila poklon ispred vrata – nekad bi ga uzeli, nekad bi ostao netaknut.

A onda prošli mjesec – telefon zazvoni. Amra na liniji. “Emina, trebala bih vas zamoliti za pomoć. Vraćam se na posao sljedeći tjedan i trebala bih nekoga da čuva Lejlu poslije škole.” Zastala sam, srce mi je preskočilo od uzbuđenja i tuge istovremeno. “Naravno…” odgovorila sam tiho.

Ali nešto me peklo iznutra. Sada kad im treba pomoć, sada mogu biti baka? A gdje ste bili svih ovih godina? Gdje ste bili kad sam plakala zbog vaše hladnoće?

Prvi dan kad sam došla po Lejlu u školu, ona me zagrlila kao da nikad nije bilo pauze među nama. Sjeli smo na klupu ispred škole.

“Bako, zašto ti nikad ne dolaziš kod nas?” pitala me iskreno.

“Zato što… nekad odrasli ne znaju kako da razgovaraju jedni s drugima,” odgovorila sam kroz knedlu u grlu.

Počeli smo provoditi sate zajedno – pravile smo kolače, igrale Čovječe ne ljuti se, pričale o svemu i svačemu. Ali svaki put kad bih vratila Lejlu kući i srela Amru na vratima, osjećala bih se kao uljez.

Jedne večeri Adnan me nazvao: “Mama, hvala ti što pomažeš oko Lejle.”

“Sine… Zašto mi nikad niste dali priliku da budem baka?”

Dugo je šutio pa rekao: “Nisam znao kako da pomirim vas dvije. Bojao sam se svađe.” Osjetila sam gorčinu – uvijek između tuđih strahova i tuđih odluka.

Nekoliko dana kasnije Amra me zamolila da ostanem duže jer će kasniti s posla. Sjela je preko puta mene u kuhinji dok je Lejla crtala u dnevnoj sobi.

“Emina… Znam da mislite da vas ne volim,” rekla je tiho.

“Ne mislim to… Samo ne znam gdje mi je mjesto u vašem životu,” odgovorila sam iskreno.

Pogledala me prvi put bez tog zida u očima: “Moja mama je bila užasna prema mojoj svekrvi. Odrasla sam gledajući svađe i uvrede… Bojala sam se da će biti isto s nama.”

Tada sam shvatila – možda nismo znale bolje. Možda smo obje žrtve svojih strahova i prošlosti.

Ali boli me što su godine prošle u tišini i nesporazumima. Boli me što nisam gledala Lejlu kako raste svaki dan.

Danas kad sjedim sama navečer i gledam slike svoje unuke na mobitelu, pitam se: Jesam li ja kriva što nisam bila prava baka? Ili smo svi samo žrtve porodičnih igara i neizgovorenih riječi?

Šta vi mislite – može li se izgubljeno vrijeme nadoknaditi ili su neke rane jednostavno preduboke?