Poklon za mamu koji nas je razdvojio: Kako je manipulacija uništila našu obitelj

“Zar stvarno misliš da ti sve pripada, Ivana?” glas mi je drhtao dok sam gledala sestru kako pred svima pokazuje uređaj za mjerenje tlaka koji sam kupila mami. Bilo nas je desetak u dnevnom boravku, miris sarme i kolača širio se iz kuhinje, a ja sam osjećala samo gorčinu. Ivana se nasmijala našem rođaku Davoru i rekla: “Ma mama mi je to poklonila, znaš kako ona voli mene razmaziti!”

Stajala sam ukipljena, srce mi je lupalo kao ludo. Svi su se smijali, a mama je šutjela, gledala u pod. Znala sam da joj je taj uređaj potreban – zadnjih mjeseci tlak joj je bio nestabilan, a ja sam provela sate tražeći najbolji model, skupljajući novac od svoje male plaće medicinske sestre u Domu zdravlja na Trešnjevci. Kad sam ga napokon kupila, zamotala sam ga u plavi papir i napisala: “Za moju najbolju mamu, da budeš sigurna i zdrava.”

Ali sada ga Ivana drži u rukama kao trofej. “Ivana, to nije istina!” viknula sam, glas mi je pukao. “To sam ja kupila mami za rođendan!” Svi su utihnuli. Tata je pogledao prema mami, a ona je samo tiho rekla: “Ma, Ana, pusti sad to… Ivana je htjela probati uređaj, pa neka ga ima kod sebe neko vrijeme.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, ti znaš da ti treba taj uređaj! Zašto joj dopuštaš da ga uzme?” Ivana je prevrnula očima: “Bože, Ana, uvijek dramatiziraš! Ako ti je toliko stalo, kupi još jedan!”

Tog trenutka sam shvatila – nije stvar u uređaju. Stvar je u tome što sam cijeli život bila ta koja pomaže, koja brine, a Ivana uvijek dobije sve što poželi. Bila je mlađa, ljepša, uvijek u centru pažnje. Kad bi nešto zatrebala, mama bi joj to dala bez razmišljanja. Ja sam bila ta koja je učila s mamom kad joj je bilo teško s matematikom, ja sam bila ta koja je ostajala s njom kad bi imala napade panike. Ali kad bi došlo do pohvala ili poklona – sve bi otišlo Ivani.

Nakon ručka otišla sam na balkon zapaliti cigaretu. Davor mi se pridružio. “Ana, nemoj se ljutiti… znaš kakva je Ivana. Uvijek mora biti glavna.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ali ovo nije fer. Mama zna koliko mi je stalo do njezinog zdravlja. Zašto šuti?” Davor je slegnuo ramenima: “Možda ne želi svađu. Znaš da tvoja mama ne voli konflikte.”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako Ivana plače jer nije dobila novu haljinu za Svetog Nikolu, a ja joj svoju dam; kako mama uvijek njoj daje zadnji komad kolača; kako tata kaže: “Ana, ti si starija, moraš popustiti.” Ali sada više nisam htjela popuštati.

Sljedeći dan otišla sam kod mame. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona kuhala kavu. “Mama, moramo razgovarati.” Pogledala me ispod obrva: “Znam što ćeš reći…” Prekinula sam je: “Mama, nije stvar u uređaju. Stvar je u tome što osjećam da me ne vidiš. Da sve što napravim nije dovoljno dobro. Da Ivana uvijek dobije sve, a ja ostanem po strani.”

Mama je uzdahnula: “Ana, znaš da te volim… Ali Ivana je osjetljivija. Ti si jaka, uvijek si bila jaka.” Osjetila sam kako mi se srce steže: “Mama, i ja bih voljela ponekad biti slaba. Da me netko zaštiti. Da netko misli na mene.”

Nije znala što reći. Samo je šutjela i gledala kroz prozor.

Tjedni su prolazili, a odnos između mene i Ivane postajao je sve hladniji. Nisam joj više slala poruke ni zvala na kavu. Mama bi me povremeno zvala i pitala kad ću doći na ručak, ali ja bih se izvlačila na posao ili umor.

Jednog dana tata me nazvao: “Ana, mama nije dobro. Tlak joj opet skače.” Osjetila sam bijes: “Gdje je onaj uređaj?” Tata je šutio: “Kod Ivane… Ona ga koristi za sebe jer ima problema sa srcem zadnjih tjedana.” Nisam mogla vjerovati – mama bez uređaja koji joj treba, a Ivana ga koristi kao igračku.

Otišla sam kod njih i našla mamu blijedu na kauču. Sjela sam kraj nje i uhvatila je za ruku: “Mama, molim te… Daj mi reci što želiš. Ne mogu više ovako.” Pogledala me kroz suze: “Ana… oprosti mi. Nisam znala da te toliko boli.”

Te večeri prvi put smo plakale zajedno. Rekla mi je da se boji sukoba s Ivanom jer ne želi da se sestra udalji od nje – boji se samoće otkad joj je dijagnosticiran dijabetes i otkad tata više nije onako snažan kao prije.

Ivana nije došla taj dan. Poslala mi je poruku: “Ako ti toliko smeta uređaj, uzmi ga nazad. Ionako si uvijek bila tatina mezimica.” Nisam joj odgovorila.

Danas mama ima novi uređaj – ovaj put ga čuva kao oči u glavi. Naše rane još nisu zacijelile, ali barem smo počele razgovarati o njima.

Ponekad se pitam – koliko nas roditeljske odluke iz djetinjstva oblikuju? I možemo li ikada zaista oprostiti jedni drugima ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u starim povredama?