Nedjelja kad se sve raspalo: Tajna koju nisam mogla sakriti
“Ne mogu vjerovati da je to ona…” pomislila sam dok sam gledala kako moj sin Ivan ulazi u dnevni boravak, držeći za ruku svoju zaručnicu. Svi smo bili okupljeni oko stola, miris pečene janjetine širio se kućom, a Lejla, moja kćer, nervozno je premještala vilicu s mjesta na mjesto. Moja svekrva Ružica već je počela s uobičajenim pitanjima: “A gdje ste se vas dvoje upoznali? Koliko dugo ste zajedno?”
Ivan se smiješio, ponosan kao da je osvojio svijet. “Mama, tata, ovo je Ena. Ljubav mog života.” Ena. Ime koje mi je zazvonilo u ušima kao alarm. Pogledala sam je bolje — isti onaj hladni pogled, isti osmijeh koji ne doseže do očiju. Srce mi je počelo lupati kao ludo. Nisam mogla vjerovati. To je ona djevojka koja je godinama maltretirala moju Lejlu u srednjoj školi. Ona zbog koje je Lejla mjesecima plakala noću, zbog koje je izgubila samopouzdanje i povukla se u sebe.
Lejla je problijedila kad ju je ugledala. Pogledale su se samo na trenutak, ali taj pogled bio je dovoljan da shvatim da se sjeća svega. Ena joj je klimnula glavom, kao da ništa nije bilo. Ivan nije primijetio ništa čudno, bio je previše zaljubljen i uzbuđen što napokon može predstaviti svoju djevojku obitelji.
Ručak je tekao dalje, ali napetost se mogla rezati nožem. Ena je pričala o svom poslu u banci, o tome kako voli planinariti i kako joj je Ivan najbolji prijatelj. Svi su bili očarani njome, osim mene i Lejle. Moj muž Dario pogledao me ispod oka, osjetio je da nešto nije u redu, ali nije ništa pitao.
Nakon ručka, dok su svi pili kavu, povukla sam Lejlu u kuhinju. “Jesi li dobro?” šaptala sam joj. Lejla je samo klimnula glavom, ali oči su joj bile pune suza. “Mama, ne mogu vjerovati… Zašto baš ona?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se bespomoćno i ljuto. Kako da kažem Ivanu istinu? Hoće li mi vjerovati? Hoće li misliti da izmišljam jer ne želim da bude s njom? A što ako mu ništa ne kažem i on jednog dana sazna? Hoću li moći živjeti s tim?
Te noći nisam spavala. Dario me zagrlio i tiho pitao: “Što se događa?” Ispričala sam mu sve — kako je Ena bila ta koja je Lejli slala prijeteće poruke, širila laži po školi i ismijavala je pred svima. Dario je bio šokiran. “Moramo reći Ivanu”, rekao je odlučno. “Ne možemo to prešutjeti.”
Ali ja sam znala koliko Ivan voli Enu. Znam koliko mu znači imati nekoga tko ga razumije i podržava, pogotovo nakon što ga je prošla djevojka ostavila zbog posla u Njemačkoj. Bojala sam se da će nas zamrziti ako mu kažemo istinu.
Sljedećih dana Ena je sve češće dolazila kod nas. Bila je ljubazna, donosila kolače i cvijeće, trudila se svidjeti svima. Lejla ju je izbjegavala koliko god je mogla, a ja sam svaki put kad bih ih vidjela zajedno osjećala knedlu u grlu.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja slagali rublje u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost.
“Ivane… moram ti nešto reći o Eni.”
Pogledao me iznenađeno: “Što sad? Mama, molim te… nemoj mi reći da ti se ne sviđa jer nije iz našeg kraja ili zato što radi u banci!”
“Nije to… Znaš li ti što se događalo s Lejlom u srednjoj školi? Znaš li tko joj je to radio?”
Ivan je slegnuo ramenima: “Znam da su cure znale biti zle… Ali to je prošlost.”
Duboko sam udahnula: “Ivane, Ena je bila ta koja ju je najviše povrijedila. Ona joj je slala one poruke, ona ju je ismijavala pred svima… Lejla zbog nje još uvijek ima noćne more.”
Ivan me gledao kao da sam poludjela. “To nije moguće! Ena nije takva! Ona bi mi rekla! Zašto bi to radila?”
“Ne znam zašto, ali znam što se dogodilo. Pitaj Lejlu ako mi ne vjeruješ.”
Ivan je ustao i otišao iz sobe bez riječi. Te noći nije došao kući.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je nepodnošljiva. Ivan nije razgovarao ni sa mnom ni s Lejlom. Ena se pravila kao da ništa ne zna, ali jednom prilikom kad smo ostale same u kuhinji, prišla mi je i tiho rekla: “Znam što mislite o meni. Ljudi se mijenjaju.” Pogledala me ravno u oči i prvi put sam vidjela tračak nesigurnosti u njenom pogledu.
Lejla mi je kasnije priznala: “Mama, možda se stvarno promijenila… Ali ja joj nikad neću moći oprostiti ono što mi je napravila.”
Ivan nas je nakon nekoliko dana okupio za stolom. Bio je slomljen: “Ne znam kome da vjerujem… Volim Enu, ali ne mogu ignorirati što ste mi rekli. Trebam vremena da razmislim o svemu.” Ena ga je gledala suznih očiju, a Lejla se povukla u svoju sobu.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Nisam znala jesam li napravila pravu stvar ili uništila obitelj zbog prošlosti koju nitko nije mogao promijeniti.
Ponekad se pitam — jesam li trebala šutjeti? Ili istina uvijek mora izaći na vidjelo, bez obzira na cijenu? Što biste vi učinili na mom mjestu?