Probudi se i skuhaj mi kavu: Kako je brat mog muža uništio naš mir
“Probudi se i skuhaj mi kavu!” Ivanov glas parao je tišinu subotnjeg jutra, dok sam još pokušavala skupiti misli nakon neprospavane noći. Pogledala sam prema Damiru, mom mužu, očekujući barem trunku podrške, ali on je samo slegnuo ramenima i okrenuo se na drugu stranu. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce tone. Nije ovo bio prvi put da Ivan, Damirov brat, prelazi granice otkako je došao kod nas “na vikend” – vikend koji se već pretvorio u dva tjedna.
Ivan je uvijek bio onaj tip koji voli biti u centru pažnje. Uvijek je imao neku priču, uvijek je znao bolje, uvijek je očekivao da mu se ugađa. Ali sada, kad je ostao bez posla u Zagrebu i došao “nakratko” kod nas u Osijek, sve njegove mane postale su nepodnošljivo glasne. Prvih dana sam se trudila biti dobra domaćica – skuhala bih mu kavu, ponudila doručak, slušala njegove beskrajne žalopojke o bivšoj djevojci i šefu koji ga “nije cijenio”. Damir bi samo klimao glavom i govorio: “Ma pusti ga, znaš kakav je on. Proći će ga.”
Ali nije ga prošlo. Svakog jutra Ivan bi prvi ustao i očekivao da ga dočeka svježa kava i doručak. Ako bih slučajno zakasnila ili zaboravila, uslijedile bi pasivno-agresivne primjedbe: “Nekad si bila ljubaznija, Alma.” Ili: “Kod mame nikad nisam čekao kavu.” Počela sam osjećati da više nisam gošća u vlastitoj kući, nego sluškinja.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala završiti posao od kuće, Ivan je upao u dnevni boravak s pivom u ruci. “Alma, gdje su mi čarape?” pitao je kao da sam njegova majka. Damir je sjedio za stolom i gledao utakmicu na televiziji.
“Ivan, čarape su ti u tvojoj torbi. Možeš ih sam pronaći,” odgovorila sam mirno, ali glas mi je drhtao.
Ivan se nasmijao podrugljivo: “Vidi ti nju! Prije si bila puno susretljivija. Damire, šta ti kažeš na ovo?”
Damir je samo slegnuo ramenima: “Ma pusti Almu, ima puno posla. Nađi si sam čarape.”
Ivan je frknuo i otišao, ali osjećala sam njegov pogled na sebi cijelo popodne. Navečer sam sjela s Damirom dok je prao zube.
“Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Ivan stalno nešto traži od mene, a ti ništa ne kažeš.”
Damir je uzdahnuo: “Znaš da mu nije lako. Izgubio je posao, nema gdje. Samo mu treba malo vremena.”
“Ali koliko još? Dva tjedna su prošla! Ne mogu više podnositi njegove prohtjeve i komentare. Ovo nije fer ni prema meni ni prema našem braku,” rekla sam tiho.
Damir me pogledao kao da me prvi put vidi: “Alma, pa to je moj brat… Šta želiš da ga izbacim?”
“Ne želim da ga izbaciš, ali želim da postaviš granice! Ovo nije hotel!”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – preseljenje iz Tuzle u Osijek, novi posao, novi prijatelji… I sada se osjećam kao strankinja u vlastitom domu.
Sljedeće jutro Ivan je opet bio prvi za stolom.
“Alma, možeš li mi donijeti još jednu kavu? I vidi ima li još onih kiflica što si jučer pravila.”
U tom trenutku nešto je puklo u meni.
“Ivane, od danas si slobodan sam sebi skuhati kavu i pronaći kiflice. Ja imam svoj posao i svoje obaveze. Ovo nije hotel niti sam ja tvoja služavka,” rekla sam odlučno.
Ivan me pogledao iznenađeno, a Damir je podigao obrve.
“Šta ti je danas?” upitao je Ivan.
“Ništa mi nije. Samo više neću dopuštati da me netko tretira kao sluškinju u vlastitoj kući,” odgovorila sam mirno.
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa promrmljao: “Dobro, dobro… Sam ću si napraviti.”
Damir me kasnije tog dana povukao u stranu.
“Alma, možda si malo pretjerala… Znaš kakav je on kad mu se proturječi.”
“A šta sa mnom? Šta ako ja puknem? Zar ja nisam važna?” pitala sam ga kroz suze.
Damir nije imao odgovor. Te večeri atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Ivan se povukao u sobu i nije izlazio do kasno navečer.
Sljedećih dana Ivan je bio tiši nego inače. Počeo je sam sebi kuhati kavu i čak jednom ponudio da ode do trgovine. Damir i ja smo razgovarali satima – o granicama, o obitelji, o tome koliko smo oboje pogriješili što smo dopustili da netko treći naruši naš mir.
Nakon još nekoliko dana Ivan je spakirao stvari i rekao da ide kod prijatelja u Slavonski Brod dok ne pronađe novi posao. Kad su vrata za njim zalupila, osjećala sam olakšanje ali i tugu – jer znam koliko obiteljske veze mogu biti teške i koliko često žene poput mene ostaju bez glasa između lojalnosti prema mužu i borbe za vlastito dostojanstvo.
Danas često razmišljam: Koliko puta smo spremni žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja? I gdje povući crtu između obitelji i vlastite sreće?