Jesam li zaista samo „ona koja radi”? Moja borba za mjesto u vlastitoj obitelji

„Ajde, Jasmina, ti ćeš ionako ostati zadnja, pa operi suđe dok mi završimo kavu“, rekla je moja sestra Ivana dok je s majkom i tetkom sjedila za stolom. Pogledala sam ih, ruke mi mokre od sapunice, a srce teško kao kamen. Nije to prvi put – zapravo, to je svakodnevica. U mojoj obitelji uvijek sam bila „ona koja radi“, ona koja šuti i sluša, dok drugi odlučuju, smiju se i dijele nježnost koju sam oduvijek željela.

Sjećam se, još kao dijete, kako su brat Dario i sestra Ivana uvijek bili u centru pažnje. Dario je bio „naš sin“, ponos obitelji, a Ivana „naša princeza“. Ja? Ja sam bila dobra za pomoć oko ručka, za čuvanje mlađih rođaka ili za trčanje u trgovinu kad nešto zafali. Nikad nisam bila pozvana da sjednem s njima i pričam o svojim snovima. Nikad nisam bila pitana kako sam.

Prošle zime, kad je otac završio u bolnici zbog moždanog udara, svi su odjednom gledali u mene. „Jasmina, ti ćeš voditi brigu o njemu, ti si najodgovornija“, rekla je majka bez trunke sumnje. Dario je bio zauzet poslom u Njemačkoj, Ivana imala malu bebu. Nisam imala izbora – uzela sam godišnji i danima sjedila uz očev krevet, hranila ga i presvlačila. Kad bi netko došao u posjetu, svi bi me tapšali po ramenu: „Naša Jasmina, uvijek spremna pomoći.“ Ali kad bi otišli, opet bih ostajala sama s njegovim bolom i svojim suzama.

Jedne večeri, dok sam mu mijenjala posteljinu, otac me pogledao i tiho rekao: „Znaš, nisi ti ništa manje vrijedna od njih. Samo si navikla šutjeti.“ Te riječi su me pogodile dublje nego što je mogao zamisliti. Možda je prvi put u životu priznao da postojim kao osoba.

Kad se otac oporavio, sve se vratilo na staro. Ivana je organizirala obiteljski ručak za Uskrs. „Jasmina, možeš li ti napraviti kolače? I usput pokupi baku iz doma“, napisala mi je poruku. Nisam odgovorila odmah. Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja bijes pomiješan s tugom. Zašto uvijek ja? Zašto nitko ne pita što ja želim?

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što sam propustila zbog njih – izlaske s prijateljicama, vikende na moru, čak i ljubavnu vezu koju sam prekinula jer „obitelj me treba“. Jesam li ja samo njihova sluškinja? Imam li pravo reći ne?

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i nazvala Ivanu.

„Ivana, ovaj put ne mogu sve sama. Ako želite kolače i da baka dođe, morat ćete mi pomoći.“

S druge strane zavladala je tišina.

„Pa dobro, Jasmina, što ti je? Uvijek si sve radila bez problema.“

„Uvijek sam radila jer ste očekivali da ću šutjeti. Ali više ne mogu. I ja imam svoj život.“

Nakon toga nastao je muk. Majka mi nije pisala danima. Dario je poslao poruku iz Njemačke: „Što si napravila? Svi su ljuti.“

Osjećala sam se krivom, ali i nekako slobodnom. Prvi put sam rekla što mislim.

Na Uskrs sam došla kasnije nego inače. Kolača nije bilo dovoljno, baka je stigla taksijem. Svi su šutjeli dok sam sjedala za stol. Osjećala sam njihove poglede – razočaranje, možda čak i prijezir.

Nakon ručka majka me povukla na stranu.

„Jasmina, znaš da te volimo. Samo… navikli smo da si uvijek tu.“

Pogledala sam je kroz suze.

„A jeste li se ikad pitali što meni treba? Ili ste samo navikli uzimati?“

Nije odgovorila. Samo me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.

Dani su prolazili, odnosi su bili zategnuti. Ivana mi nije pisala tjednima. Dario se javljao samo formalno. Ali ja sam počela živjeti svoj život – otišla sam na izlet s prijateljicama, upisala tečaj slikanja koji sam godinama željela.

Jednog dana Ivana me nazvala.

„Znaš… falila si nam prošli vikend. Djeca su pitala gdje si.“

Osjetila sam toplinu u grudima.

„I meni ste falili. Ali ovaj put sam birala sebe.“

Možda će trebati vremena da me prihvate kao osobu s granicama i željama. Možda nikad neću biti njihova princeza ili ponos obitelji. Ali barem znam da nisam samo „ona od robotanja“.

Ponekad se pitam: Je li sebičnost kad napokon izabereš sebe? Ili je to jedini način da preživiš među svojima?